Prava s odgodom

5 septembar 2011

Istražujući o nacističkom progonu osoba s duševnim smetnjama otkrivam dvije prominentne metode – prisilnu sterilizaciju i „eutanaziju“. Neki izvori kažu da je nakon siječnja 1934. godine po njemačkim zakonima bilo prisilno sterilizirano između 300.000 i 400.000 osoba s duševnim smetnjama, većinom pod nekom sada neprevedivom dijagnozom, koju su slijedile shizofrenija i epilepsija.

Do listopada 1939. godine Hitler se prihvatio ideje o „eutanaziji“ sa svrhom čišćenja „arijske rase“ od osoba za koje se smatralo da mogu nositi hereditarne bolesti ili predstavljaju financijski teret društvu, a takve su bile i one koje imaju duševne smetnje. Da cijela priča bude tragičnija, nije eutanazija duševno bolesnih bila Hitlerova izvorna ideja, već je nju 1920. godine pronio upravo poznati njemački psihijatar Alfred Hoche, koji je uz kriminologa Karla Bindinga opravdao ekonomske uštede ubijanjem „beznačajnog življa“. Sam postupak određivanja koga od „beznačajnog življa“ će se ubiti, ostaviti na životu ili pustiti u daljnje razmatranje o ivici između života i smrti nije bio arbitraran – postojao je za to propisan postupak. Cijelu nacističku „Operaciju T4“ – kakvog je kodnog naziva bilo ubijanje bolesnih – proveli su upravo liječnici, a ocjenu o mentalnom stanju neke osobe podobnom da ju se liši života davali su upravo psihijatri. Nije to bila posve laka operacija, budući da nije baš niti bilo jednostavno iz opće populacije izdvojiti taj „beznačajni živalj“, tim više što je to nosilo rizik da gospoda psihijatri dovedu do izdvajanja među samima sobom, ali zato su ciljali na one grupacije ljudi koji su živjeli u državnim ili crkvenim institucijama.

Od 1939. pa do 1945. „Operacijom T4“ i drugim „eutanazijskim programima“ ubijeno je između 200.000 i 250.000 osoba s duševnim smetnjama ili drugim invaliditetom. Izvor koji opisuje zločine nad osobama s duševnim smetnjama (Jewish Virtual Library), iako navodi da se zbog doktrinalnih razloga Rimokatolička crkva konzistentno protivila prisilnoj sterilizaciji, nema vidljivih podataka o njenom protivljenju provođenju „Operacije T4“ u njenim vlastitim ustanovama. Nije potonje toliko niti čudno, jer se Inkvizicija primjerice nije bavila sterilizacijom već ubijanjem ljudi, pa je možda i ova razlika u doktrinalnom pogledu bila opravdana nekim stoljetnim uvjerenjima o herezi i post-mortalnoj duhovnoj obnovi.

Danas više nema ubijanja. Razvoj zaštite ljudskih prava doveo je do većeg poštivanja prava na život (ne odnosi se na one koji će zbog loše ekonomske politike neke zemlje umrijeti od gladi). Što se tiče sterilizacije u Hrvatskoj, ona je za duševno bolesne osobe bez poslovne sposobnosti i dalje moguća, i to temeljem posebnog zakona iz 1978. godine.

Iako na snazi više nije „Operacija T4“, ciljane grupe i dalje su ostale na ciljanim mjestima – u institucijama. Najnoviji službeni statistički podaci za 2010. godinu pokazuju da je osoba s duševnim smetnjama u državne i nedržavne domove socijalne skrbi smješteno ukupno 4.264. To je nešto više u odnosu na 2009. godinu, iako se država različitim međunarodnim sporazumima i obećanjima, posebice prema Europskoj Uniji, obavezala da će broj ljudi u tim ustanovama smanjivati. Pregovori za pristupanje Europskoj Uniji završeni su sa sveopćim veseljem državne administracije koja je, u diplomatskim okvirima, zasigurno prvakinja u laganju. Plan deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne skrbi, koji je zbog lažnih garancija izrečenih u Zajedničkom memorandumu za uključivanje između RH i EU državna administracija bila dužna napraviti, trebao je osigurati pravo ljudi s duševnim smetnjama na život u zajednici uz podršku. Takva podrška, kao primjerice u Europskoj Uniji široko rasprostranjeno organizirano stanovanje, u 2010. godini omogućeno je za samo 3 osobe s duševnim smetnjama.

Plan deinstitucionalizacije i transformacije pak predviđa ponajviše za djecu, a zatim za ostale skupine osoba s invaliditetom, brži i veći opseg osiguranja prava na život u zajednici. Samo osobe s duševnim smetnjama, zbog svojih „specifičnosti“, ostaju zakinute za početak, opseg i vrijeme dovršetka prve faze deinstitucionalizacije. Dok se do 2016. godine, s početkom procesa u 2011., očekuje da će se 30% osoba s invaliditetom deinstitucionalizirati, za osobe s duševnim smetnjama taj proces počet će tek 2016. godine i završiti 2018., a planira ih se deinstitucionalizirati 20%. Razlozi su u specifičnostima, kao npr. i u nedostacima potrebnih kadrova za taj proces, pa se očekuje da bi se ti kadrovi stvorili kada se oslobode institucije za djecu i ostale osobe s invaliditetom.

Logika baš i nije jasna, jer ako su osobe s duševnim smetnjama tako specifične u odnosu na ostale osobe s invaliditetom, a napose u odnosu na djecu, kako sada ti „oslobođeni“ kadrovi mogu poslužiti za rad s tim „specifičnostima“? Istina je da nema specifičnosti na strani osoba s duševnim smetnjama, već ima specifičnosti u pružanju kvalitetne zdravstvene zaštite i stvaranju sustavne podrške, koje baš za ovu kategoriju ljudi u društvu nema nikakve, da je stigmatizacija tih ljudi strahovita, i da je za državu sasvim nespecifična njihova kontinuirana diskriminacija pred ostalim osobama s invaliditetom.

Uostalom, nije baš niti reprezentativno baviti se „luđacima“. Ne može u predizborne svrhe, primjerice, doći Jadranka Kosor sa cvijećem i poklonima (iz državnih rezervi) u trošan i raspadnut dom socijalne skrbi u Mirkovcu i poklon dati „luđaku“, jer će joj „luđak“ to baciti u glavu, s obzirom na to da je inertna i odobravajuća politika njezine Vlade dovela do toga da mu se uzme poslovnu sposobnost, u njegov stan useli skrbnik, popljačka cjelokupnu ušteđevinu, a njega smjesti doživotno u neku zabačenu ustanovu.

Pitanje je da li će za kazneno djelo odgovarati poznata, sada umirovljena psihijatrica, dr. Vera Folnegović-Šmalc, zato što je ona, kao skrbnica svojeg pacijenta, stekla njegovu obiteljsku kuću velike vrijednosti, dok on u domu socijalne skrbi u Zagrebu (u stilu drvene barake) čami i moli Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi za pomoć da bi kupio kutiju cigareta. „Ako pod ovim suncem postoji nepravda, onda je to ono što se meni sada događa“ – izjavila je eminentna psihijatrica za dnevne novine, suočena s medijskom prezentacijom svoje djelatnosti – skrbništva u fušu. Naravno, ta nepravda se nikako nije mogla dogoditi jednom „luđaku“. Što bi on, uostalom, htio? Ima gdje spavati, a „Operacija T4“ davno je ugašena.

Lažno je obećala hrvatska vlada da će svim osobama s invaliditetom, pa tako i onima s duševnim smetnjama, osigurati pravo na jednakost pred zakonom kada je potpisala Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Da potpis ne bude mrtvo slovo na papiru, Konvenciju je ratificirao Hrvatski sabor, pa je tako ona danas na snazi kao dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Kako lijepo zvuči, a ne predstavlja ništa.

Danom stupanja na snagu tog nadzakonskog dokumenta, naime, Republika Hrvatska trebala je izgraditi novi pristup prema shvaćaju poslovne sposobnosti svojih građana i svima priznati jednako pravo na tu sposobnost, bez obzira na invaliditet. Izgradnjom sustava podrške, može se reći osobne asistencije, trebala je osigurati da osobe koje imaju poteškoća u korištenju svoje poslovne sposobnosti dobiju podršku. To zapravo znači zamjenu sustava supstitucijskog donošenja odluka sustavom pružanja podrške u donošenju odluka. Za osobnu asistenciju za osobe s ne-tjelesnim invaliditedom, naravno, Vlada nema para – potrošila ih je na posjet Pape Benedikta XVI.

U svojem izvještaju za 2010. godinu, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom žali se da sustav vezan uz poslovnu sposobnost uopće nije u skladu sa Konvencijom, a na to joj Vlada bahato odgovara da, budući da je Konvencija dio unutarnjeg pravnog poretka u Republici Hrvatskoj, nema prepreka da se ona temeljem ustavne odredbe o primjeni međunarodnih akata izravno primijeni u praksi.

Da se tu Konvenciju nije uopće izravno primjenjivalo govori podatak da je samo u 2010. godini poslovne sposobnosti lišeno ukupno 1.366 osoba, za njih 1.987 pokrenut je postupak za lišenje te sposobnosti, a ukupno ih je u Hrvatskoj lišeno poslovne sposobnosti 18.087. Za svaku od tih osoba sve životne odluke donose njihovi skrbnici, katkad u njihovu, a katkad u svoju (posebice imovinsku) korist. Doduše, prvi put u hrvatskoj povijesti, 2010. godine su 54 osobe sudski uspjele povratiti svoju poslovnu sposobnost, što je za 19 osoba više od višegodišnjeg prosjeka. Možda je gospođa premijerka baš o tom historijskom preokretu, kao o narodnom preporodu, razmišljala kada je pisala odgovor Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom o provođenju Konvencije.

Slično kao i za vrijeme nacističkog režima, što kaže liječnik – to je zakon. Liječnici su kategorija koja centrima za socijalnu skrb najviše ukazuje da je nekog njihovog pacijenta potrebno lišiti poslovne sposobnosti. Sad se liječnici više ne bave psihičkim zdravljem nego cjelokupnom kvalitetom života, slijede razvoj medicinske znanosti, preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, pa se bave i imovinskim pravima svojih pacijenata. Specijaliziraju se u „financijske savjetnike“, nude povoljne ugovore o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju (sve po želji pacijenata), žele se s pacijentima mijenjati za stan ili kuću, osiguravaju štedne uloge, investiraju u zlatne šipke, vrhunski su brokeri – niti Wall Street, a kamoli neka frankfurtska burza, ne mogu se mjeriti sa silom jedne psihijatrijske ustanove. Pa tako službene statistike pokazuju da su liječnici, odnosno zdravstvene ustanove, najčešći inicijatori postupka za lišenje poslovne sposobnosti – to su tijekom 2010. godine učinili za 635 svojih pacijenata. Čini se da, kad zdravstvom šiba kriza i liječnici nisu baš previše zadovoljni svojim plaćama (iako su primjerice bolje plaćeni od službi redarstva, zaštite i spašavanja), a neki emeritirani kolege pokazali su u toj djelatnosti svoje uspješno umijeće, sada im se otvara mogućnost bavljenja skrbništvom u fušu.

Ovako bi fušerski mentor iz područja psihijatrijskog skrbništva savjetovao mlađem kolegi, tek na početku fušerske karijere:

„Znaš, stari, pogledal sam ti nalaze od onog pacijenta, Iveka. To ti je tak dobra prilika! Pošalji socijali da na temelju medicinske dokumentacije, činjenice da ga liječiš već godinama, misliš da su njegove sposobnosti za samostalan život bitno reducirane, da zbog kroniciteta duševne bolesti, učestalih recidiva i čestog liječenja u bolnici nije sposoban brinuti o sebi i svojim pravima te da ga je potrebno lišiti poslovne sposobnosti. Šibneš mu još 800 mg Prazinea dnevno, daj i 200 mg Haldola, Leponex ionako pije 400 mg – ne bu niš znal kad dođe na socijalu. Socijala bu ti to poslala na sud, a sud ti to obično šalje našem Mareku. Znaš Mareka? Jooj, ma on ti je ljudina, on ti sve tak napiše kaj smo mi rekli. Kaj bu on rekel protiv nas? Pa znamo se godinama, tu zajedno radimo, ne ide se protiv kolege. To ti bu trajalo godinu, dve, niš se ne brini. Još ak’ Ivek opet tu dođe, buš ga držal par mjeseci (Lukić bu ti progledal kroz prste) – onda ga Marek ne mora ni pregledati, sud donese odluku na temelju izvješća iz bolnice koje buš ti napisal!

I lijepo, Rebeka se useli u kuću, ti se useliš na jednu etažu, ovaj svoj stan rentate, a kuća se obnovi da ne propada! Ma superiška! Još napišeš socijali da treba skinuti nofce s Ivekovog računa da mu kupiš obleku i neke potrepštine, njemu pošalješ šteku cigareta, a ostalo uložiš u kuću. I niš se nemoj brinuti, to ti tak ide. Znam ja. Već godinama uživam u ovoj kući na Dobrom dolu, da znaš kako mi se zdravlje preporodilo. A kaj on, bezveze nešto priča, nitko ga ne shvaća ozbiljno. Kad umre, sve će biti gotovo.“

Ovakav scenarij omogućavaju odredbe važećeg Obiteljskog zakona. Iako se u praksi teško oteti dojmu da kod svake inicijacije za lišenje poslovne sposobnosti postoji nečiji pretežnji imovinski interes da se dočepa imovine neke osobe, jer se u pravilu obavijesti centrima za socijalnu skrb šalje za pacijente koji imaju nekakvu vlastitu imovinu, zloupotrebe nisu nužno i glavni razlog velikog broja obavijesti od strane zdravstvenih ustanova. Vjerojatnije je da je glavni razlog zapravo dobro razrađena milinovićevska politika rasterećenja zdravstva – naime, s većim brojem osoba koje često posjećuju zdravstvene ustanove, a tu psihijatrijske ustanove čak i prednjače pred nekim drugim ustanovama, to predstavlja i stanovit teret za zdravstvo.

Socijalna skrb, s druge strane, također je, uz veliko odobravanje psihijatrijske struke, uvela model udomiteljstva za odrasle psihički bolesne osobe, pa se tu otvaraju vrata da se te pacijente koji često posjećuju psihijatrijske ustanove transferira po udomiteljskim obiteljima u ruralnim sredinama. Promjena životnog okruženja, naravno, dovodi do promjene u dostupnosti zdravstvenih usluga, jer ako pacijenta prebacimo 100 ili 200 km dalje od mjesta gdje se psihijatrijska bolnica nalazi, on neće moći tako često tražiti u toj bolnici zdravstvenu zaštitu. Da bi se to moglo provesti, osobu treba lišiti poslovne sposobnosti jer tada, u pravnom smislu, ona se ne može protiviti tome da ju se iseli iz njenog stana i preseli u nekakvo selo udaljeno 100 km od njezinog mjesta stanovanja, niti može birati liječnika ili zdravstvenu ustanovu gdje će se liječiti.

I upravo je zbog ekonomske politike pravo osoba s duševnim smetnjama na život u zajednici pravo s odgodom. Kao i njihovo pravo na kvalitetu zdravstvene zaštite, pravo na socijalnu egzistenciju, pravo na imovinu, pravo na donošenje odluka o vlastitom životu te pravo na osobnost, na što je također stavljena odgoda. Razlika između nacističkog i trenutnog vladajućeg režima jedino je u tome što čovjeku na kraju ostane samo pravo na golu biološku egzistenciju. I to traje, sve dok čovjek bolestan, opljačkan i ostavljen tu biološku egzistenciju sam ne skonča u nekoj štali, šljiviku, na željezničkoj pruzi ili skokom u bunar.

To više nije „Operacija T4“. To je samo njezina naizgled civiliziranija nadogradnja.