Platforma kao Rubikon

Povezani članci

• Širom BiH i danas protesti
• Svijet konačno jedinstven: Dodik je najveća prijetnja teritorijalnom integritetu BiH i miru u regiji
• Bijeda hrvatske desnice
• Marinko Čulić: Šampionski tjedan SDP-a
• NOVINARSKI SUD ČASTI: Kako je Hautshwicka ispao p…
• Marinko Čulić: Salonski antifašizam

Platforma o uređenju države koju su obznanile i potpisale četiri stranke (SDP, SDA, NSRB i HSP) dokument je koji predlaže vrlo široke i prilično temeljite promjene. Iako, kako i sama riječ platforma kaže, ovaj dokument je program rada i nije u detalje dorađen, on sadrži ono što je od krucijalnoga značenja za organiziranje čitave države. Ne ulazeći u sve pozitivne strane – od zahtjeva za definitivnim opredjeljenjem prema Europi, od „europske klauzule“, uređenja sudstva i ekonomije – treba istaknuti da ovaj dokument na nekoliko mjesta ističe institucionalnu jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH. To je apsolutni novum u ovdašnjoj vladajućoj politici koji označava veliki iskorak za sve stranke koje su potpisale koalicijski dogovor. SDA, koja se pod Tihićem pokazala kao stranka ustrajnog traganja za kompromisom u BiH, konačno je pristala na ono što je zagovarala skupina ovdašnjih intelektualca – promjenu političke filozofije koja s teritorijalnog ostvarenja etničkog interesa prelazi na onaj institucionalni, pri čemu Bošnjaci kao najmnogobrojniji nude Hrvatima kao najmalobrojnijoj etničkoj zajednici maksimum prava u ostvarenju jednakopravnog ustavnog i svakog drugog položaja.

SDP, pak, prvi put od svoga osnutka nastoji kombinirati građansku i nacionalnu razinu ljudskih prava, dokazujući da ni na koji način ne želi unitarizirati državu. Takvu političku ponudu prihvatile su HSP i NSRB, kao stranke koje do sada nisu nudile relevantne ustavotvorne politike. (Neka ovdje bude spomenuto da su do sada institucionalnu međuetničku ravnopravnost, autonomiju i načelo institucionalnog pariteta u svoje programe izričito bili uključili Naša stranka i HDZ 1990, ali često ni sami nisu znali, niti bili dovoljno uvjereni da na tome ustraju.) Stoga predloženi principi ustavne reorganizacije zemlje, od svih do sada nuđenih na političkoj sceni, načelno omogućuju svakom od konstitutivnih naroda najveći mogući stupanj ostvarenja i zaštite nacionalnih interesa.

No, baš kada je riječ o institucionalnoj jednakopravnosti ponuđenoj u Platformi, čini se da se u njoj krije i određeni nedostatak. Naime, u tako važnom pitanju dokument ostaje na izvjestan način nedorečen, što ostavlja mogućnost da u kasnijoj realizaciji to važno pitanje bude praktično zaobiđeno. Zato bi u dorađivanju Platforme svakako trebalo uključiti ovoj zemlji dobro poznato načelo institucionalnog pariteta i to – prema sadašnjem ustroju države i odluci Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda u oba entiteta – ne na lokalnoj razini, gdje treba zadržati proporcionalnost, nego na kantonalnoj, entitetskoj i državnoj razini. Isto načelo trebalo bi zadržati i u drugim institucijama koje nadilaze lokalnu razinu. Nema sumnje, ovim bi se konačno izišlo iz golog matematičkog preslagivanja vlasti, nedemokratičnog majoriziranja i dominacije etničkih većina nad etničkim manjinama.

Budući da se najveći broj zahtjeva Platforme odnosi na promjenu ustava, za njezino je političko realiziranje, odnosno za sam čin provođenja ustavnih promjena, nužno steći dovoljno nacionalnoga legitimiteta. No, kad je riječ o nacionalnom legitimitetu, onda je stvar vrlo zamršena. Bez obzira na dobrohotne pozive, prije svega od strane Sulejmana Tihića, da se koaliciji priključi i tzv. hrvatski politički blok, on se za sada o tome nije eksplicitno izjasnio. I dok Čovićev HDZ nastavlja pričom o trećem entitetu, koji je, usput rečeno, neostvariv, i to ne samo u sadašnjoj konstelaciji političkih odnosa, Ljubićeva stranka opet stoji pred pravim izazovom. Jer, u Platformu su ugrađeni oni politički principi za koje se ona zalagala u izbornoj kampanji, a jasno je da predloženi okvir ustavnih promjena, zacrtan u koalicijskom dokumentu, Hrvatima nudi najbolja rješenja, koja se još mogu i poboljšati. Na HDZ-u 1990. stoji izazov ravan povijesnoj šansi i odgovornosti za sudbinu naroda kojega politički zastupa. Jačanje etničke pozicije u savezu sa Čovićem, pokazuje se kao uspostavljanje saveza s Dodikom, koji Hrvatima u Federaciji ne može pomoći. Naprotiv, može ih samo konfrontirati s bošnjačkom etnopolitikom. Platforma, pak, nudi međuetničko harmoniziranje i mogućnost za ostvarenje međuetničke pravde u BiH. Ne priključi li se tom političkom trendu, Ljubić i njegova stranka mogu propustiti povijesnu šansu da postanu relevantan politički faktor koji može riješiti pitanje hrvatske jednakopravnosti u BiH. Priključivanje koaliciji značilo bi mogućnost poboljšanja Platforme, omogućilo bi da okvir ustavnih promjena u njoj dobije i hrvatski etnički legitimitet, te da se u novoj vlasti ispoštuje i biračka volja hrvatskog naroda.

Valja napomenuti da se iza „legitimiteta naroda“ često skrivaju isforsirani nacionalni strah i ugroženost, osobne povrijeđenosti, volja za moć, iznad svega razne vlastodržačke manipulacije – separatističke i unitarističke – onih politika i političara u ovoj zemlji koji su u svoje djelovanje ugradili ništa drugo do sveopću (auto)destrukciju svega pozitivnoga. S ovima potonjima teško je surađivati, ali političari koji su odgovorni i gledaju na duži rok znaju da nema drugog puta. Svi odgovorni političari bi, stoga, u ovom trenutku trebali biti ne samo hrabri nego i strpljivi u otvorenim pozivima za pregovore i s onima koji nemaju većih prigovora na Platformu, nego je apriorno odbacuju zbog krive motivacije ili je ciničko-nihilistički imenuju varijacijom nekih drugih paketa i dogovora. Dakle, odgovorni političari bi i ovaj put trebali prijeći Rubikon, bez obzira na šikaniranja, optužbe da su izdajnici svoga naroda ili borci za fotelje, te stupiti u pregovore i ponuđeni dokument što bolje doraditi.

Ako dogovori oko Platforme budu išli teško, a ići će, na razini čitave države – to stalno treba imati na umu i na tome uporno raditi – nju treba svakako provesti u Federaciji. Iz načela institucionalne jednakopravnosti s ugrađenim paritetom, nužno će doći i do racionalnijega administrativno-funkcionalnog reorganiziranja Federacije BiH, ali i čitave zemlje, što će nakon rješenja ustavne otvoriti šansu za rješavanje svih drugih kriza. Iznad svega, hrvatskim priključenjem koaliciji došlo bi do relaksiranja sadašnjih međuetničkih napetosti, i konačno bi bila dokinuta politika nedovršenog rata. Također bi mogao biti svladan strah kojim zavodnički političari vladaju svojim narodima. I konačno, tako bi se počelo odgovorno misliti kako na svoje tako i na one druge koji su ugroženi u bezobzirno nedemokratskim većinama.

Ako je Platforma budućih koalicijskih partnera otvorila toliko žuđenu šansu za reorganizaciju države i njezin izlazak iz krize, ako su iz Ljubićeve stranke u nekoliko navrata naglasili da se s njome slažu u više od 90%, onda ne postoji niti jedan ozbiljan i racionalan politički razlog da se u toj stranci još jedanput ne razmotri mogućnost priključenja koaliciji.

Na drugoj strani, članice koalicije moraju znati i biti uvjereni da njihova Platforma jest dobro polazište za programsko konstituiranje nove vlasti. Međutim, u dijelu u kojem ona zagovara ustavne promjene, neće imati puni legitimitet bez poštivanja hrvatske biračke volje. Bez tog legitimiteta, koalicijski partneri ne bi mogli krenuti u provođenje ustavnih promjena predviđenih u svom programskom dokumentu.

Birači su na izborima rekli svoje, na političarima je da preuzimajući svoju odgovornost shvate da narodi i građani ove zemlje nemaju više vremena te da se ponuđene šanse ne smiju propustiti. Ako se propuste, one u politici u pravilu odlaze u nepovrat.

osloboedjenje.ba