Marijan Vogrinec: Klimatski barbarizam

Povezani članci

• Otpor prema majčinstvu – nepopularan, vještičji sport
• Čekajući „Klinta Istvuda“
• STAND UP NARODNI HEROJI
• Čulić:Jurčić i Ferdelji nisu otpali slučajno, nego zato što smetaju novokapitalističkoj mantri
• Kako izgleda potkivanje u zarobljenoj državi?
• Stotine studenata na protestu ispred zgrade Parlamentarne skupštine BiH: Revolucija jedina solucija

foto: ilgiornaledellarte.com

To čime priroda vraća civilizaciji milo za drago i što ju tek čeka, bolje je i ne spominjati. A za to su najmanje krivi Leonardo, Botticeli, Van Gogh, Vermeer, vozači u europskim megapolisima i na Brenneru, rimska palača Senata… Megakorporativni kapitalizam u agresivnom naletu na temelje ljudskog opstanka na Zemlji ne suzbijaju barbarizam/vandalizam ni politikantski populizam à la Greta Thunberg. Na daljinski upravljač tih što njoj iza leđa drže figu u džepu.

Piše: Marijan Vogrinec

Divljačko nagrđivanje i čak uništavanje neprocjenjivih umjetničkih djela u galerijama, vrijedne kulturne baštine, mazohistički performansi na javnim mjestima prosvjednim lijepljenjem ljudi za asfalt, zidove i neke predmete, nasilno prekidanje prometa u velikim gradovima, agresivno atakiranje na sudionike međunarodnih skupova, na industrijske pogone, itsl. – navodno u ime zaštite prirode od svakovrsnih zagađivanja i drastičnih klimatskih promjena zbog uporabe fosilnih goriva, prljavih industrija i potrošačkog mentaliteta postindustrijskog društva – nema blage veze ni sa zdravom pameću, kamoli s poželjnim ekološkim aktivizmom.

Radi se o klimatskom „alibiju“ kojekakvih ultramilitantnih skupina i pojedinaca za  barbarizam i vandalizam protucivilizacijskog naboja koji pak izaziva suprotni učinak među najvećim dijelom ljudi s makar dva zrna soli u glavi. Nitko, je li, pri zdravoj pameti neće se odreći energije dobivene iz nafte, plina, ugljena, nuklearki, itsl. samo zato što su se, eto, neke „klimatski svjesne“ djevojke i mladići, na užas organa reda i mira, neki dan čvrsto u Berlinu prilijepili rukama za asfalt posred 20 najvitalnijih ulica i prekinuli promet ili dan ranije u sklopu svoga „Akcijskog tjedna“ uneredili narančastom bojom Brandenburška vrata – nacionalni i globalni simbol Njemačke…

Dapače, prosvjedni je tzv. klimatski aktivizam beskompromisno zaratio ne samo s političkim i gospodarskim tzv. mainstreamom u nizu zapadnih zemalja nego i s globalnom javnošću koja, doduše, jest za čist i zdrav okoliš i koja sve više i češće teško stradava zbog klimatskih promjena što su izmknule kontroli, ali nije za barbarsku/vandalsku revoluciju – tipa nacističkih lomača 1930-ih godina ili kineske kulturne (1966.-1976.) –  protiv temeljnih civilizacijskih vrijednosti kao načina za ekološki preporod Plavog planeta.

Aktivistička blokada prijevoja Brennera na austrijsko-talijanskoj granici, gdje je samo brza policijska intervencija spasila mlade prosvjednike od linča pobješnjelih vozača, spada u istu radikalnu zbirku barbarskih/vndalskih metoda kao i zalijevanje krvavo crvenom bojom financijskog središta Londona, odnosno napadi bojama i lijepljenje za neprolazne umjetnine iz fundusa svjetske civilizacijske baštine. Recimo, dvije su „ekološke“ aktivistkinja razmazale boju i prilijepile se za sliku velikoga francuskog impresionista Claudea Moneta „Le Jardin de l’artiste à Givernny“ u Švedskom nacionalnom muzeju u Stockholmu.

Kobasica i Shakespeare

Klimatsko-aktivističkog bijesa nisu bili pošteđeni ni čuvena Leonardova „Mona Lisa“ niti Van Goghova remek-djela („Suncokreti“ su zaliveni juhom od rajčice), Monetova („Stogovi sijena“ u njemačkomu muzeju uneređeni su pireom od krumpira), Botticelijeva („Proljeće“), velikoga Johannesa Vermeera (prosvjednik se u Haagu glavom bio zalijepio za „Djevojku s bisernom naušnicom“), pa ni fasada Palazzo Madama u Rimu u kojoj je sjedište Senata.

Unakazilo ju je troje pripadnika grupe Posljednji naraštaj (Ultima Generazione), kojima se potom sudilo. Kao i mnogima u raznim europskim zemljama koji su svoju „klimatološku svijest“ demonstrirali barbarizmom/vandalizmom te počinili veliku, često nepopravljivu štetu na javnim mjestima, po galerijama, muzejima te raznima drugim javnim i privatnim zgradama. „Ako je potrebno da na sliku bacimo pire ili juhu od ralčice da bismo podsjetili društvo da sve nas ubija utrka za fosilnim gorivima“, junačili su se pred policijom i novinarima pripadnici skupine Posljednji naraštaj i objavili video svog čina, „onda ćemo to i baciti na sliku.“

Aktivisti pak u košuljama skupine Samo stanite (Just Stop), koji su se „proslavili“ u Haagu vandalskim napadom na „Djevojku s bisernom naušnicom“ nizozemskog velikana 17. stoljeća, znani su europskim policijama upravo po bacanju juhe i pirea od krumpira na neprocjenjive umjetnine, sportske automobile i izloge s luksuznom robom.

Ti mladi ljudi smatraju da prosvjeduju protiv uporabe fosilnih goriva i ne smatraju da činjenjem štete ne samo krše zakone i ine propise raznih država i EU-a nego i izazivaju negodovanje u javnosti. Cilj jest pogođen, zaista treba zaštititi prirodu koliko se još može, ali put do tog cilja je čisti promašaj.

Rušenjem se ne gradi ništa bolje i naprednije, klimatske se promjene neće vratiti na predindustrijsku razinu unište li se Leonardova, Botticelijeva, Vermeerova, Van Goghova, Monetova i ina remek-djela, a policiju prisiljava da satima odljepljuje nezrelu omladinu s ulična asfalta dok im svima zajedno vozači – spremni na linč! – spominju bližu i daljnju rodbinu.

A problem i nije toliko u „gluhoslijepim“ političkim kastama koliko jest u megakorporativnom kapitalizmu – koji već 150, pa i kusur godina, drži pljačkaško bogaćenje prečim od čovjeka i čovječnosti – i nametnutu potrošačkomu mentalitetu suvremenog društva. Gladnoga, je li, sve više energije i hrane za koje prirodni izvori i domaćinska uporaba resursa, ali ni njihova pravedna preraspodjela – više nisu dovoljni. A gladnomu je, što bi se reklo, kobasica preča od Shakespearea, kao i alter egu Bernarda Arnaulta ili Elona Muska svaki dolar u boli glava imovinskom carstvu od „civilizacijske“ eutanazije bilo koje jedinke u močvarnoj bioraznolikosti.

Što se klimatskog armagedona tiče – koji je nekontrolirano već na djelu i ne bira područja svijeta, ljude, biljke ni životinje, pustinje, prašume niti megalopolise upravo da svijet smjesta odustane od fosilnih goriva, što će još dugo, vrlo dugo biti nemoguće – čovječanstvo po svoj prilici može defetistički priznati: the game is over!

Igra s prirodom je gotova, čovjek joj je bio Herod i sada dolazi vrijeme za podmiriti račun. A to ne ide tako kako barbarizmom/vandalizmom demonstriraju klimatski ekstremisti tipa Posljednjeg naraštaja ili Samo stanite, odnosno kako globalni politički tzv. mainstream već godinama, još od mloljetničkih dana Grete Thunberg grubo manipulira tom švedskom navodno klimatskom aktvisticom, koja je taj aktivizam bez rezultata pretvorila u unosan životni poziv.

Na njezin se aktivizam i ekološku svijest pozivaju odreda sve vlade zapadnih zemalja, pa i one koje ne žele potpisati međunarodne klimatske sporazume (SAD) o kontroli emisija stakleničkih plinova i kvotama, najviši činovnici i tijela EU-a i UN-a, summiti svih vrsta i sudionika (npr. Ekonomski forum u Davosu), etc., navodno operacionaliziraju njezine savjete, ona putuje uzduž i poprijeko Kugle, dijeli intervjue, s namještenih govornica maše  masama građana „željnih“ čuti njezinu mudru riječ, mudro zbori i uživa u vlastitoj“važnosti“ za klimatsku sudbinu svijeta…

Greta je rođena za tu popularnost, a globalni politički tzv. mainstream ubire poene tog aktivizma, jer uživa što ima dijete, sada već djevojku koja se lijepo vidi/čuje s kapitalističke krijeste megkorporativnoga klimatskog – nečinjenja.

Priroda se, osobito ove godine, bila ustobočila protiv čovjeka: požarima neviđenih razmjera, sušama, povodnjima, tučom, odronima, tornadima, razornim pijavicama, itsl. kakve ne pamte ni najstariji ljudi. Katastrofa na katastrofu, a čovjek im nije dorastao, jer mu je bilo i još jest sve drugo preče od svoga prirodnog okoliša. Prema UN-ovim podacima, ostvareno je jedva 15 posto od međunarodno zadanih i većinski prihvaćenih ciljeva u zaštiti okoliša i to ne ostavlja nadu kako će svijet brzo – ako će, ako već nije prekasno? – svladati klimatske izazove ili ih barem staviti pod kontrolu.

Glede&unatoč smiješnim se vidi i zvuči klimatsko politikantstvo rečene Grete Thunenberg kada potkraj prošle godine „daje dozvolu Njemačkoj da nastavi rad nuklearnih elektrana“, jer je Europa zbog ukrajinskog rata zapala u tešku energetsku krizu, pa… „Držim da je vrlo loše fokusirati se na ugljen“, kazala je mlada Šveđanka u intervjuu njemačkom Das Erste TV kanalu, „kad je nuklearna energija već uspostavljena, ali to je vrlo toksična debata. Njemačka ne bi trebala zatvoriti svoje nuklearne elektrane (to ultimativno zahtijevaju tzv. zeleni, koji su dio koalicijske kancelarije Olafa Scholza, op. a.) koje trenutačno proizvode energiju, ako to znači veće izgaranje ugljena. Gubitak energije iz nuklearne proizvodnje usred energetske krize u Europi uzrokovao bi pribjegavanje ekološki štetnim alternativama.“

Sraz civilizacije i divljine

Radikalna klimatska aktivistkinja, praktično još u pelenama gurnuta u visoku politiku eda bi poslužila kao smokvin list globalnom grizodušju i kanalizirala masovno nezadovoljstvo životom u sve toksičnijem okružju koje Zemljanima grubo uskraćuje pitku vodu, zdravu hranu i čisti zrak, godinama se protivila nuklearnoj energiji kao „iznimno opasnoj, skupoj i dugotrajno neprihvatljivoj“.

Sada je odjednom obrnula priču. Mediji su bili  lani zabilježili njezino žestoko protivljenje  eurozastupnicima kad su, je li, trebali glasati za kategorizaciju nuklearn energije ka „odrive“. Kazala je da nuklearnu energiju „nikakva količina lobizma i zelenog pranja nikad neće učiniti zelenom“, nego nam je „očajnički potrebna prava, obnovljiva energija, a ne lažna rješenja“. Njemačka je nakanila zatvoriti preostale svoje nuklearke već do konca prošle godine, što se ipak nije dogodilo, a Greta Thunenberg je glede&unatoč pametovala novinarima kada su je pitali je li za klimu bolje da te nuklearke nastave raditi: „Zavisi. Ako ih već imamo u pogonu, smatram pogrešnim zatvoriti i fokusirati se na ugljen“.

Rješenje kvadrature klimatskog kruga nije moguće u ovakvim polit-ekonomskim, ali i civilizacijski nabildanim okolnostima na Kugli koja  nezadrživo akcelerira prema uskoro 10 milijardi žednih/gladnih usta, jer ona moraju nešto piti, jesti, disati i negdje obitavati u ekološki/klimatski prihvatljivoj sredini.

Međutim, globalno ne postoji konsenzus o tomu što ta sredina jest ili mora biti, odnosno o tomu tko je, gdje i kako pozvan zaštititi ljudski opstanak u nepomirljivom srazu suvremene civilizacije i bioraznolikosti tzv. prirodne divljine kojoj čovjek i tehnologija oduzimaju pravo na opstanak i time nepovratno destabiliziraju ravnotežu na Plavom planetu.

To čime priroda vraća civilizaciji milo za drago i što ju tek čeka, bolje je i ne spominjati. A za to su najmanje krivi Leonardo, Botticeli, Van Gogh, Vermeer, vozači u europskim megapolisima i na Brenneru, rimska palača Senata… Megakorporativni kapitalizam u agresivnom naletu  na temelje ljudskog opstanka na Zemlji ne suzbijaju barbarizam/vandalizam ni politikantski populizam à la Greta Thunberg. Na daljinski upravljač tih što njoj iza leđa drže figu u džepu.

Megakorporativni kapitalistički interes počinje i zatvara krug problema, jer taj instalira političke lidere koji zaziru od međunarodnih klimatskih sporazuma i zelenaše kvotama za emisiju stakleničkih plinova eda bi donosili ekološki toksične zakone i propise. Najveće tragedije u povijesti čovječanstva upravo su se dogodile – po zakonu i propisu, pa… Zašto bi ostatak budućnosti bio drukčiji s ljudima koji se ne znaju promijeniti?