Ladislav Tomičić: U modi je biti hulja

Povezani članci

• Olimpijski muzej u Sarajevu evocira duh Olimpijade
• 25 godina od zločina u Sjeverinu – Dužni smo da pamtimo i poštujemo žrtve ratnih zločina
• Heni Erceg: Profesija novinar
• Šta naše institucije najviše boli
• P.E.N. Centar u BiH izražava duboku zabrinutost zbog poziva na linč književnice Jasne Šamić
• Bilježnica Robija K.: Uskršnji ručak

Tako je lako uzgojiti mržnju. Na sjeveru i jugu, od Skandinavije do Španjolske, deblja i raste trn mržnje. Na istoku i zapadu, od Moskve do Londona, raste u Europi netrpeljivost prema drugima i drugačijima. Druga vjera, druga nacija, druga boja kože, drugo spolno opredjeljenje – sve što je drugo, manjinsko i nezaštićeno, postaje predmetom mržnje i netrpeljivosti.

U nedostatku razlika, dovoljno je imati (pre)malo novca, pa da kao takvi postanete predmet poruge i bijesa boljestojećih.

U modi je biti sebičan i škrt, rekao bi izvođač lakih nota Elvis J. Kurtovich, a ova njegova opaska vrijedi za dobar dio Europe i svijeta.

Kako je Hrvatska oduvijek bila dio Europe, što je banana očiglednost koja se na ovim prostorima tako često spominje, tako je i u pojedinim našim krajevima moderno biti govno. Uzmimo za primjer Ivu Ćurkovića, glavnog urednika Makarskog primorja.  

Rečeni primjerak ljudskog soja sklon spomenutom modernitetu napisao je u svojim novinama tekst o gostima koji su u Makarskoj nepoželjni. To su oni jednodnevni Bosanci i Hercegovci, koji ne ostavljaju 500, nego trideset eura po danu svog boravka na Jadranu. Oni zauzimaju plaže, kaže Ivo Ćurković, i pišaju u more, dok s druge strane njemački gosti ne zauzimaju plaže i ne pišaju u more.

Kako to pristojnost i razum nalažu, državne institucije prokazale su Ćurkovića kao čovjeka sklonog modernim stremljenjima, pa objavili da u Hrvatskoj nema nepoželjnih gostiju. Hvala bogu da je tako, jer da je drugačije – to bi značilo da smo već zagazili u područje na kojem nepoželjni gosti dobivaju ono što ih sljeduje. U boljoj opciji to su batine. Ovako je Ivo Ćurković ispao budala, što sudeći prema predmetnom tekstu i jeste.

Međutim, njegov moderan stav ima svoje poklonike, pa čak i među pojedinim novinarima, u profesiji koja bi po defaultu morala biti zaštita slabijem i bez razloga žigosanom. Ti novinari, dakako, nemaju hrabrosti napisati tekst kojim će stati iza modernog Ćurkovića, ali zato imaju socijalne mreže, na kojima će tražiti opravdanje za svog istomišljenika, sve kukajući nad problematikom makarskog turizma i prozivajući siromašne jednodnevne goste iz susjedne zemlje.

Da je kojim slučajem s najviših državnih pozicija Ćurkovićev tekst dobio makar zrno podrške, budite sigurni da bi se već stradan našlo novinara koji bi odapeli topovsku paljbu na onu sirotinju što dolazi na jednodnevne izlete. Takvi novinari, odnosno ljudi koji su »s razumijevanjem« dočekali Ćurkovićev tekst stotinu puta su veće hulje od Ćurkovića. S njim smo barem načisto, a oni će svoja lica otkriti tek ukoliko viša stvar bude tražila da se nekog markira žutom trakom oko ruke.

Mržnja, odnosno netrpeljivost kakvu je u svom tekstu pokazao Makaranin Ćurković, rekosmo, europski je trend. Ono što su za Ćurkovića jednodnevni gosti iz BiH, to su za Nijemce, Talijane, Engleze, Šveđane i ine Europljane imigranti.

Na netrpeljivosti prema sirotinji, uglavnom azijskoj, afričkoj i istočnoeuropskoj, svoju popularnost dižu stranke radikalne desnice. Umjerene političke opcije zasad odolijevaju populizmu koji u prvom planu nosi netrpeljivost prema useljeničkim zajednicama, ali isti bez sumnje nalazi sve više poklonika, što kao rezultat daje i takve tragedije kakva je ona koja se dogodila u norveškom Oslu.

Europski politički mainstream tu nije bez grijeha.Lideri ponajvećih europskih država ne usuđuju se dovoljno oštro suprotstaviti retorici mržnje, što podgrijava antiimigrantske osjećaje dobrog dijela europskog stanovništva. Solidarnost, razumijevanje drugog i drugačijeg pritom nalaze sve manje mjesta.

Razlike između onih koji otvoreno pozivaju na mržnju i onih koji na to klimaju glavom pozivajući se na takozvanu objektivnost gotovo su neznatne. Ovi prvi idioti su koji siju, a ovi drugi idioti su koji svojim odobravanjem zalijevaju mržnju. Gledajući kako otrovna biljka raste, mnogi se s pravom pitaju u kakvu to katastrofu srlja svijet, odnosno hoće li 21. stoljeće biti krvavije od dvadesetog

tekst prenosimo uz dozvolu autora novilist