Krupno u totalu: Kruha ćemo naći, treba nam ljubavi

Povezani članci

• Dan mrmota
• Tek jedna obična parada, ili…
• Nikada više!
• BALET U BRITVI
• POČINJE SERIJAL „PRIJATELJI ŽIVOTINJA
• STJEPAN MESIĆ: KOMUNIKACIJA SARAJEVA I ZAGREBA SE SVELA NA MEĐUSOBNA VRIJEĐANJA, A HRVATSKA U TOME PREDNJAČI

U okviru selekcije ‘BH filmski festival 2012’ Sarajevo Film Festivala prikazan je neobičan, a gledanja vrijedan film, naslova ‘Krupno u totalu’, nastao u filmskoj radionici Mašić-Pejaković. 

Odmah da kažem: naslov jeste efektan i pamtljiv, ali tehničan i ne dovoljno rječit. Govori o tome da ‘Krupno u totalu’ ima toliko i toliko krupnih planova u filmu od preko 70 minuta. Vjerujem da je u tehničkom i umjetničkom smislu to važno, ali u kino salama većinom ne sjede tehničari, pa ni umjetnici. Ovih drugih je i tako i tako premalo. Ovaj film će gledati ljudi sa srcem, svih fela. 

U špici filma piše da je eksperimentalni, a čula sam da je i art –dokumentarni. Ne znam tačno šta bi to trebalo značiti, ali znam šta sam vidjela: rafinirana kamera je zabilježila poetično-drastičnu priču o optimističnim (!) Bosancima (‘i Hercegovcima’, što bi rekao jedan istaknuti političar) i njihovim preokupacijama.  U ovom filmu, na prvi pogled nelijepa, ali puna duše zemlja Bosna – zna šta hoće. Vóli svoju zemlju! Jer, kaže jedan ženski glas: ‘Nema raja, bez svog kraja’. 

Zabilježeno je, kao u bukvaru o BiH (koji bi se koristio u školama oba entiteta i distrikta) kako se ljudi pozdravljaju, kako ćute, a zašto pričaju, šta misle o novcu, gdje obitavaju, kakve WC imaju, kako uzdišu i kakav hljeb prave. I o tome kako se kad hrane: ‘Malo po kantama…’. S kakvim životinjama žive i kakve, instinktivno, vole. Iznijeli su svoje mišljenje o talentima, o pameti, o Bogu, o politici. O jednoj važnoj stvari jedan reče: ‘Malo sam komedijant po vjeroispovijesti’, a drugi: ‘Ne mere svak bit’ sretan’. Snimatelj je zašao u ‘duboku Bosnu’ (kad ima ‘duboka Francuska’, ima sigurno i ‘duboka Bosna’), i nije snimao salonske filozofe. Ali zabilježene kratke ispovijesti zdrav su povod za razmišljanje: ‘Nacionalni naboj koji ništi sve, a iz njega ništa ne raste’. Možda će tu neproizvodnu situaciju spasiti ‘hladno oružje protiv vještica’, za kojim traga jedan od aktera? Jedan drugi je iznio čime se bavi: ‘Moj je zadatak da dokažem da ne postoji nikakav materijalni svijet’. O tome, kako mogu utjecati na stvari, kažu: ‘Vrijeme gradi, a vakat razgrađuje’. A rješenje se nađe u vjenčanju ili u – samoći. ‘Ja nemam košulju, i ne treba mi, i ja sam sretan’. Naši sugrađani u zabiti brdovitih vrleti na različite načine štite glavu, razmišljaju o samoubojstvu, o bolesti: ‘Bubrezi mi hodaju gore dole, kontriraju’, a ‘živjeti se mora’. Mada na hiljadu svjetlosnih godina od sofisticiranih ureda, struje i wirelessa, kažu: ‘Sve je izrežirano’. Očito im je bliska teorija zavjere. ‘Dok te jedno razumi, desetero ti se nasmije’ – je li to moguće? U krupnim kadrovima Balkancima se suza otme, zaleti se psovka, ali se mnogo više i češće osmjehuju i smiju. Upečatljiva je scena i jednog horoza, koji se isteže i ko zna zašto kukuriče? ‘To je demokratija. Ko je blizu sunca, on će se i ogrijat’. Ko nije i neće’. Za sebe kažu: ‘Obuk’o sam odijelo koje se zove ‘bosanski inat’. A drugi prevazilazi muku ovako: ‘Nisam volio bit’ fotogeničan’ – pa vi vidite. Jedan je protabirio svu relevantnu statistiku ovog svijeta: ‘Ja sam sebi kažem svaki dan ‘Ja sam dobitnik’. 

Posvemu što sam vidjela u ovom filmu hiperrealističnih slika i diskretne muzike, mislim da je vrlo preporučljivo pogledati ga. Odiše istinom i zdravim duhom. Film ‘Krupno u totalu’ je ovakav: kad ste bogznazašto duboko nesretni, otiđite na traumatologiju, pa ćete vidjeti – imate li opipljiv razlog za tugu-drugu. Kad pogledate ‘Krupno u totalu’ potvrdiće vam se ona filozofska tuga-ruga: sve je u (ovdje znalačkom) oku kamere, ili stvar percepcije. I naravno ovo: kao štoNew Yorknije Amerika, tako ni Bosna nije asfalt po kojem ja idem na pijacu. 

Filmska priča-vezilja o ovoj zemlji značajna je zbog rijetko viđenih kadrova koje obilato nudi. Ali i zbog izgovorenih rečenica, koje će sigurno ostati upamćene. Od filmova sa tezom, to jest onih sa predvidljivim ili pisanim dijalozima, ‘Krupno u totalu’ se drastično razlikuje: ove misli niko nije unaprijed ni smišljao niti napisao. Njihov autor je bosanski (i hercegovački) narod, naoko nepismen i neuk. Prizemljen situacijom, ili ‘priprost’ – kako drčno reče poznati kolumnista. Upečatljivih filmskih scena se oduvijek sa nostalgijom prisjećamo, a filmske rečenice  ponavljamo. U općoj neimaštini, jedna od takvih je: ‘Kruha ćemo naći, treba nam ljubavi’. Učinilo mi se: u ovom dirljivom i tačnom, samo naizgled tužnom filmu, između niti celuloidne vrpce provukao se podnaslov poput onog ovogodišnje Hanekeove Zlatne palme, ‘Ljubav’. 

Poruka filma ‘Krupno u totalu’ je jedna i pretendujem jedinotačna: svima nama, globalno i pojedinačno, ma gdje bili, treba čim više ljubavi i razumijevanja.

 Tekst je objavljen u Oslobodjenju