Kapital koji se ponaša kao Franjo Tahi riskira Matiju Gupca

Povezani članci

• Pravda za ustaše
• AGENCIJE ZA NOTIFIKACIJU : ko su ljudi koji ocjenjuju Sjedinjene Američke Države
• Slobodan Dukić: Selidba neugodnog svedoka
• Barroso uvjeren u evropsku budućnost BiH
• Zašto je politika Zorana Milanovića doživjela potpuni debakl
• HDZ u rukama uskoka i državnog odvjetništva: Odlazak HDZ-a u političku ilegalu

“Polovica mladih ne radi. Polovica! Kakvo je društvo u kojem polovica biološki najvrjednije mase ne radi?”
Foto: FaH/Denis CERIĆ

“Čovjek među nečastivima” bio je naslov teksta u kojem smo prije pola godine portretirali Ivana Rudu. Bilo je to nekoliko dana nakon što su radnici posrnulog brodogradilišta Nauta Lamjana pokušali (i) silom spriječiti njegovo razrješenje s mjesta stečajnog upravitelja. Premda u tome nisu uspjeli, Rude se nije pokolebao. Štoviše, prihvatio je inicijativu grupe građana i odlučio se kandidirati na predstojećim predsjedničkim izborima kako bi postao “stečajni upravitelj Hrvatske”. Intervju počinjemo logičnim pitanjem: zašto je odlučio kandidirati se?

Odluka je bila jednostavna. Zov ljudi, među kojima ima i očajnika, nisam mogao odbiti. Takvo što bilo bi izvan mog sustava vrijednosti. Sam po sebi bih pljunuo da sam ih odbio.

Koliko predstečajnih nagodbi ste do sada napravili?

Petnaestak, od kojih je pola velikih. U svakoj od njih sam želio napraviti sve da firma preživi i nastavi dalje raditi.

Na određen način postali ste simbol i dokaz da se ipak – može?

Naravno da se može. Baš se na primjeru Lamjane vidi da se može. Iz ničega smo došli do toga da su ljudi imali plaću višu od 5000 kuna. Sistem je bio stabilan, svi nezaposleni primljeni su na posao, krenula je opet suradnja s kooperantima. Zajedno s familijama, više od 300 ljudi živjelo je od Lamjane, s tim da je bila tendencija daljnjeg zapošljavanja. Drugi primjer je Autotransport Šibenik, koji također posluje stabilno. Na žalost, jedini problem koji ima je naplata računa od države i lokalne samouprave.

Vaš slučaj je po mnogočemu različit od onoga na što smo navikli. Stečajne upravitelje su radnici u ovoj državi obično naganjali. Ne sjećam se da su nekoga, poput vas, i unatoč brutalnoj policijskoj intervenciji, željeli zadržati.

Ne mogu reći da me nisu dirnule parole “Rude spasitelju!”. Zamislite da su vama tako napisali. Ne možete u tom trenutku shvatiti što se uopće događa. Mislio sam da ću u sat-dva napraviti tehničku primopredaju u Lamjani, ali sam naišao na kordone policije i radnike. Najprije sam se zbunio i tek poslije shvatio da nisu bez razloga mene branili. Oni su zapravo branili i sebe i mene, jer smo uz puno znanja i volje iz ničega napravili puno. Možda ja imam “nos” za izbor pravih ljudi. Da nismo imali tim, ne bismo uspjeli s obzirom da je Lamjana bila kolektivni pothvat. Treba biti dovoljno pametan da za određena mjesta odaberete pametnije od sebe, što sam ja uspio. Tko se boji ljudi, ne može ništa napraviti. To je problem i u Hrvatskoj. Loši biraju lošije, pa imamo slijepe vodiče koji vode slijepe. Pa gdje nas oni mogu odvesti? Ne treba biti naročito obrazovan da se shvati da nam je sve gore i gore, da je sve više nezaposlenih, da dug raste… Ušli smo u mračan, užasan logaritam po kojem nam što više prodajemo, dug to više raste, što zdrav razum ne može razumjeti. Prodaja valjda treba imati nekakvog smisla, a mi tek vraćamo stare i stvaramo nove dugove. Nalazimo se u teatru apsurda. Izgubili smo sustav vrijednosti. Kao država ne znamo kuda plovimo, a onaj tko ne zna kuda plovi, nijedan vjetar ga ne može odvesti u luku.

Ekonomija je nezgodna nauka, barem u ovom praktičnom dijelu u kojem se vrti veliki novac. Kažu, međutim, da je politika još gora. Bojite li se da će vam pokušati smjestiti, s obzirom da su ostali kandidati računali na vaše glasove?

Čuo sam već određene najave o mogućim podzemnim igrama, ali ne bojim se nikoga. Ništa mi ne mogu naći čega bi me bilo sram. Svaki čovjek je napravio nešto u životu što ne bi volio da se dogodilo, ali sve vas to na određen način formira kao osobnost. Na mene su izrazito utjecali porazi i greške. Unatoč svemu, naučio sam da ljudima treba vjerovati, jer ćete tako lakše doći do svih njihovih potencijala. Kad čovjek ima osjećaj da ga uistinu poštujete, on će vam vratiti na najbolji način. Držim se sjajne izreke svetog Augustina: Tko ljubi ljude, sve mu je dopušteno. Kao i one Kafkine: Nestrpljivost je najveća ljudska mana. Sve ima svoje vrijeme.

Ako sam dobro shvatio, ne mislite biti igrač za jednu utakmicu, nego idete na duže staze?

Naravno, ali baš kao i u životu, morate znati kada treba reagirati brzo i odlučno, kada postepeno, a kada valja uzeti predah.

Da, ali ostali kandidati su mahom iz političkih stranaka. Na predstavljanju programa Kolinde Grabar Kitarović bilo je tisuću, tisuću i pol HDZ-ovaca. Vi takvu infrastrukturu nemate.

Još uvijek manje od četiri milijuna hrvatskih građana. Oni gaje iluzije da su moćni sami po sebi. Ne shvaćaju da je došlo vrijeme za promjene, baš kao što se dogodilo u Sloveniji. Sada je red na Hrvatsku. Oni su dokazano neuspješni. Nema potrebe da se lažemo. Politika koja se vodi pogubna je za ovu državu. Ivo Josipović se stalno ponavlja, baš ništa nije napravio što ćemo pamtiti. Nema čak ni pamtljive izreke osim one floskule o novoj pravednosti, koju također ne treba koristiti. Jer tko šuti o nepravdi, nema što govoriti ni o pravednosti. A ja vidim nepravdu prema malim ljudima, nezaposlenima, umirovljenicima s malim primanjima, mladima bez posla, prema ljudima bez šanse…

Premijer Zoran Milanović nedavno je rekao da gladnih u Hrvatskoj – nema?

Ne samo da ima gladnih, nego ima jako puno sirotinje. Glad je relativna. Ima onih koji se hrane toliko loše i preživljavaju uz pomoć Caritasa živeći od tuđe pomoći. Jesu li oni gladni? Naravno da jesu, a kod nas ima i baš gladnih, koji jedva preživljavaju.

Oštro kritizirate liberalni kapitalizam?

Nisam jedini. Pametniji ljudi od mene govore da ne znaju kako izići iz ovog vrzinog kola, da se dugovi zapravo ne mogu vratiti, da ovakva darvinistička konkurencija ne vodi nigdje, da će po ovome modelu razvijeni biti još razvijeniji, a nerazvijenima će biti sve gore. Riječ je o promašenoj matrici iz 19. stoljeća, zaostaloj u vremenu parnog stroja. Danas smo tehnološki toliko otišli da nam Adam Smith ne nudi nikakva rješenja za vrijeme u kojem živimo.

Međutim, oni nas uvjeravaju da drugog modela nema i da je ovaj postojeći jedini.

Naravno da drugi model postoji. Ali, oni govore s položaja moći. Njima je jasno da jedan posto ljudi ne može imati 99 posto bogatstva. Tko može biti toliko pametan i radišan. Uzmite, na primjer, proces privatizacije kroz koji smo mi prošli. Tko je u tako kratkom razdoblju uspio radom zaraditi milijarde? Očito je u pitanju mreža privilegiranih ljudi. Nemojmo se lagati.

Zalažete se za poništenje privatizacije?

Nisam za totalno poništenje, ali se mora stvoriti sustav suradnje rada i kapitala, jer kapital koji se ponaša kao Franjo Tahi riskira Matiju Gupca. Veliki sam protivnik nasilja i krvi, ali neke stvari treba jasno reći.

Ako vas pokušamo ideološki definirati, rekao bih da govorite kao socijalist, odnosno kršćanski socijalist?

Balkan je opterećen nacionalizmom. Smatram da svatko treba znati gdje živi i time automatski postaje građanin u pravom smislu te riječi: najprije zavičaja, kao lokalpatriot, pa patriot, a na kraju i kozmoplit, internacionalac, jer nitko ne živi sam na svijetu. Vjera i nacija su privatne stvari. Protiv sam podjela na većinu i manjinu. Postoje razlike među nama, a mi smo svi zajedno većina. Što bi mene smetao neki Mađar, Srbin ili neki treći koji čuva svoje običaje. Zašto ih ne bi čuvao? To je bogatstvo svijeta. Stara kineska mudrost kaže neka raste tisuću cvjetova. Takva livada je ljepša. Hrvatska ima prednost da je upravo takva država.

Spomenuli ste da je nužna suradnja rada i kapitala. Međutim, kako “natjerati” privatne banke ili korporacije na suradnju. Njima je cilj zarada, a ne suradnja.

Natjerati je teška riječ. Postoje dva načina djelovanja. Prvi je odgojni. Ljudima treba objasniti da je sustav u gadnoj krizi i da bismo se zbog egoizma i pohlepe mogli, zajedno sa svojom djecom, naći u pustoši. Nagrižena je supstanca, kičma društva. Polovica mladih ne radi. Polovica! Kakvo je društvo u kojem polovica biološki najvrjednije mase ne radi? Još važnije, to su ljudi. Svaki čovjek ima i svoju duhovnu dimenziju, što znam, jer sam vjernik. Osim vlastitog poduzetničkog pothvata, treba biti pametan i shvatiti da taj talent nije samo zbog tebe. Ako organiziraš proizvodnju za 300 ljudi, onda si na određen način i odgovoran za njih. Ako si normalan, život na razini srednje klase sasvim je dovoljan. Kao što kaže Forrest Gump: Čovjeku treba samo onoliko koliko mu treba, sve ostalo je taština. Kome treba 30 soba u kući? Treba onome tko ima tridesetero djece, ali što će kome 15 soba viška? Kad uhvatiš brancina od 10 kilograma – to nije za tebe. Obitelji trebaju dva kilograma, ostalo se podijeli. Tvoj talent da budeš poduzetnik nije ti dan zbog tebe i tvoje taštine, nego da daš i drugome. A kada daš – vratit će ti se.

Kako mislite financirati kampanju? Ostali imaju stranke, velike donatore…

Ima ljudi koji imaju novca, ali imaju i ideju. Nisu svi otuđeni od drugih. Ali, ja idem na masovnu molbu svima, pa i nezaposlenima, da daju 10-20 kuna za moju kandidaturu, jer ću im pomoći kad postanem predsjednik. Potencijali postoje, samo ih treba iskoristiti. S najmanje novca, uz pametnu politiku, izvanrednu organizaciju i elementarno poštenje može se uspjeti.

Poštenje i politika u Hrvatskoj ne stoje na istoj strani.

Pa tko sam ja da i za milijardu kuna izigram očekivanja ljudi koji očekuju pomoć. Nijedan novac na ovom svijetu nije vrijedan ideje. Ja za sebe imam dosta – balote, vikendicu i kuću.

Dakle, idealni ste za stečajnog upravitelja Hrvatske?

Moramo shvatiti da smo ušli u fazu poslovne agonije. Banke moraju shvatiti da ne žive same od sebe, nego od dužnika, jer bez njih nema ni vjerovnika ni banaka. Moramo znati da postoji i određena monetarna suverenost, bez koje je izgubljena u svijetu. Moramo zapravo jasno reći da više ne pristajemo graditi prugu koja nas vodi u Auschwitz. Ako uđemo u taj vlak, gotovo je s nama.

Goran Borković, forum.tm