ENG
Jel’ Bilino polje gdje je nekad bilo?
Autor/ica 👤Dženan Skelić
Izdvajamo
- Nije taj duh kosmopolitizma nestao niti do danas, samo ga se ne čuje, postao je nemušt, zaboravio je alfabet svoga porijekla pa nerazumljivo pjevuši, mumlja i urla, osjećajući da negdje pripada, da je negdje njegova Itaka ali ne zna gdje! Omađijali su ga svojim bajanjem emisari i lobisti ratno-poratnih profitera pa su zaboravili ko su, odakle dolaze i čemu streme! Ti ratni profiteri su se čak uspjevali svih ovih godina prikazivati kao mecene i spasitelji kluba, donoseći naramke bajkovitih obećanja a odnoseći kapital, historiju i budućnost kluba!
Povezani članci
Foto: Sport centar
Jel’ još crveno ko krv partizana!?
Piše: Prof. dr. Dženan Skelić
Dva mjeseca nakon ulaska partizana u Zenicu, na inicijativu grupe ratnih veterana osnovan je Nogometni klub Čelik. Ti isti partizani 1950. osnivaju prvo pozorište u Zenici kao naznaku urbaniziranja. Proširit će kapacitete Željezare i ona će postati vodeća metalna industrija u Jugoslaviji a po mnogim aspektima i u Europi. Ovo će dovesti do naglog porasta broja stanovnika. Posebno važnom je činjenica kako je ova nagla privredna ekspanzija privukla mnoge visokoobrazovane kadrove u Zenicu te se na taj način mijenja obrazovna i kulturna slika grada. Ovaj miks raznih kultura, jer su mnogi od došljaka bili stranci (ne–Jugosloveni), dati će poseban štih gradu, specifičnu energiju i ton.
Tako će i postratni period odrediti Zenicu kao radnički grad, a gdje su radnici tu je uvijek i ideja socijaldemokratije!
Ako sagledamo prošlost jasno je kako je sve ono što Zenicu čini gradom upravo u bojama socijal-demokratije, osim njene sadašnjosti! U toj sadašnjosti čak niti navijači Čelika ne podržavaju socijal-demokratiju koja je omogućila istoriju njihovog kluba!? Ne podržavaju socijaldemokratiju koja je Čeliku dala rasvjetu na Bilinom prije nego Zvezdi na Marakani! Bila je Zenica miljenik tog sistema a zenička djeca su išla na more i u planine, pa svi iz tih generacija danas znaju i plivati i skijati dok većina današnje djece grada nikada nije vidjela more niti planinu sem na slikama! Ulagalo se u sve, a klub je imao poseban status! Čelik je imao sve sportove i svi sportovi su imali Čelik!
Malo je klubova koji su tako crveni poput Čelika, pa ipak zazelenilo se Bilino Polje po prvi puta u povijesti kluba! Često pomislim da su Željezaru i Čelik namjerno uništavali jer su oni podsjetnik, simboli socijalističke prošlosti, koju je neko želio da se zaboravi, da bude prekucana, prepričana iznova sa nekim drugim junacima i nekim drugim zastavama i grbovima, kapama i šinjelima!
Period poslije rata 90-tih je specifičan po tom prekrajanju povijesti, kako kolektivne, tako i porodične i individualne! Najedared su mnogi otkrili ustaške i četničke korijene a partizana je skoro pa nestalo, a smio bih se zakleti da su svi u mom komšiluku, koji su nešto značili, bili komunisti i da je svaki radnik Željezare bio „pogani komunjara“ a malo li je 20.000 radnika koliko je zapošljavala „Majka čeličnih peći“!
Nema nacionalizmu mjesta u klubu čiji su najbolji igrači i Josip Lalić i Mujo Mujkić i Alojz Renić i Mehmed Buza i tako redom, od svake nacije pomalo, od svakog kraja pomalo! Ovaj grad je stvarao i volio Čelik a klub i navijači su gradili kosmopolitsku čaršiju, grad djece svijeta! To je mogao samo radnički grad a Zenica je upravo to bila!
Nije taj duh kosmopolitizma nestao niti do danas, samo ga se ne čuje, postao je nemušt, zaboravio je alfabet svoga porijekla pa nerazumljivo pjevuši, mumlja i urla, osjećajući da negdje pripada, da je negdje njegova Itaka ali ne zna gdje! Omađijali su ga svojim bajanjem emisari i lobisti ratno-poratnih profitera pa su zaboravili ko su, odakle dolaze i čemu streme! Ti ratni profiteri su se čak uspjevali svih ovih godina prikazivati kao mecene i spasitelji kluba, donoseći naramke bajkovitih obećanja a odnoseći kapital, historiju i budućnost kluba! Najočitiji je primjer aktuelnog gradonačelnika ali nisu niti drugi bili ništa bolji prijatelji kluba, sem što su možda manje očito lagali i strašljivije igrali igre i igrice! Kasumović se pokazao kao majstor ubleha, spinova i montaža, iluzionista koji puni dvorane i uspijeva prodati bajku o spasenju. Svako malo iznova istim onima koje je nedavno prevario!
Zahvaljujući njemu se zazelenilo Bilino Polje, ne kao posljedica toga što su Robijaši otkrili nacionalizam kao izvor vječnog blagostanja već iz revolta prema Kasumoviću koji je ozlijedio njihov voljeni klub!
Trenutno je, u apsolutno većinski bošnjačkom gradu, vođa navijača momak po imenu Vladan Popović, pa je više nego jasno da su Robijaši crvene boje, bili toga svjesni ili ne? Crveni su Robijaši, ali su boje blijede kad se ne osvježavaju godinama, pa se lako prefarbaju, ko što su prefarbane porodične historije kroz ove tri decenije! Blijede su te boje, jer im niko ne govori o ideji već samo o interesu, a još manje im se pokazuje djelom i ličnim primjerom! Blijede su boje jer tim momcima nema mjesta u službenim redovima socijaldemokratije, koji su očito zaboravili da su prve radničke barikade skrojene od buntovnika i „nepodobnih“! Nikada u socijaldemokratiji nisu bili problem niti višak, oni samomisleći, buntovni, drugačiji i „svoji“, već upravo poslušni, prilagođeni i „adaptivno lukavi“ a takvih je najviše u ove tri dekade posjedalo na funkcije, uhljebilo se, namjestilo se u demagoškom maniru specifičnom za kraj osamdesetih i početak devedesetih! To što su podobni zamijenili buntovne i jeste uništilo ljevicu na prostorima Balkana!
Zato smatram da je pružanje ruke Robijašima, možda posljednja prilika da svoju vatru ljevica vrati u čelične peći pa da se opet kali slobodarski Čelik u srcu crvenog grada! A ako vrati Zenicu ko zna gdje će joj biti kraj!!!
Autor/ica 👤Dženan Skelić
