Fra Marko Karamatić: Predoziranje mržnjom Jure Krište
Povezani članci
S ovom klevetničkom, i nečuveno vulgarnom, kampanjom visokog intenziteta sumanutih i somnambulnih kvalifikacija ujahao je dr. Jure Krišto iz podsljemenske metropole kroz širom otvorene vratnice ravno na portal HRsvijet, dočekan raširenih ruku, gdje mu njegov brat-suborac fra Miljenko Stojić također izgara u borbi protiv svih ideoloških zastranjenja, pa tako i onih na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Piše: fra Marko Karamatić, svjetlorijeci.ba
Padom totalitarnog režima i raspadom bivše države učestale su rasprave o karakteru i praksi komunističke vlasti koja je striktno kontrolirala prostor ionako doziranih individualnih i kolektivnih sloboda u društvu. Promicanjem jedino valjanog mišljenja, onog što ga je zastupala vladajuća ideologija, oblikovao se sistem jednoumlja, inače tipičan za svako totalitarno društvo. Za neopreznu riječ kontrolori partijskog pravovjerja mogli su bilo koga optužiti da radi protiv naroda i države i tekovina revolucije. Još su sredinom 1970-ih i početkom 1980-ih, u vremenu opuštenije režimske stege, četvorica franjevaca Bosne Srebrene i trojica hercegovačke provincije robijali po nekoliko godina – danas bismo rekli nizašto. Te činjenice dobro oslikavaju barem jedan aspekt toga totalitarnog režima. Crkveni ljudi i ustanove, unutar tog okruženja, bili su pod posebnom prismotrom.
Danas je to tema za istraživanja i analize. Njoj se pristupa različito: racionalno i trijezno, s jedne, razbarušeno i s ideološkim konstrukcijama i sumnjivim argumentima, s druge strane. Posebno su bučni i nametljivi oni koji su u sebi osjetili nacional-misionarski zov da javnosti diferencirano predstave crkvene ljude, jedne kao režimske suradnike jer im je prioritet bio „materijalno“, a druge kao patnike i mučenike jer su se opredijelili za „duhovno“ – po projektiranom modelu novih hagiografa kakav je dr. Ivo Lučić s Instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu. Budni nadzornici nacionalnog i crkvenog pravovjerja bosanskih franjevaca „otkrivaju“ u njih, po tko zna koji put, sumnjive heretičke tendencije te minuciozno šnajderski šivaju poveznice s minulim ideološkim sistemom, prokazujući ih, čak i u tome, da su se „besplatno liječili“ i „primali mirovine“ (I. Lučić) – nek’ se zna tko su i odakle su! A kao takvo heretičko žarište – i danas živahno – u prosincu 2012. dr. Jure Krišto, s Katoličkog sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog instituta za povijest, gromoglasno je ‚prokazao‘ ne bilo koga ili čega, nego sadašnju poratnu Franjevačku teologiju u Sarajevu, visoku filozofsko-teološku ustanovu bosanskih franjevaca, baštinicu tradicije znamenitih školskih institucija Bosne Srebrene iz 18. stoljeća – tada na širokom potezu od Budima i Osijeka, do Šibenika i Makarske. Prokazivač dr. J. Krišto, hrabar kakvog ga je već majka priroda iznjedrila, sa sigurne vremenske distance, četvrt stoljeća nakon pada komunizma, boj junački bije s komunističkom stoglavom aždajom – da se sve praši. Ne treba se dakle čuditi što mu je onda omiljena tema upravo Franjevačka teologija, „kao nastavak kumrovečke škole“, koja stvara naraštaj čija „kvazi teološka ideologija naznačava ukorijenjenost u komunističkoj revolucionarnoj ideologiji“. Ona je, obavještava nas pronicljivi Krišto, bila i „ostala oazom u kojoj se njeguju vrijednosti koje to ne mogu biti i u kojoj se odgajaju mrzovoljnici koji će smatrati dužnošću perpetuirati nečije polemičke spise kako bi se podržavalo protivljenje legitimnim predstavnicima Crkve.“ Tu smo dakle. „Nečiji polemički spisi“ zapravo su razorna demontaža isforsiranog mita o J. Stadleru kao lucerni lucens (svjetiljki što svijetli) iz pera dr. fra I. Gavrana, koji je kasnije na istu temu u nekoliko poteza istoga J. Krištu, što bi se ono reklo, „rastavio na proste faktore“. Groteskno je da se Krišto, s obzirom na poznatu činjenicu njegove bivše pripadnosti dominikancima, baš u pitanjima crkvene „odanosti“ našao nuditi kao uzor franjevcima koji su i u najtežim okolnostima ostali do kraja vjerni svome zvanju! Dokle stigosmo! Groteskno je i to da J. Krišto koristi prilagođeni komunistički model optužbe u kojoj sintagma protiv naroda i države, prerasta u njegovu protiv naroda i Crkve! Nacionalni i katolički heretici, po riječima ovog nadzornika pravovjerja, uopće ne znaju ni tko su ni što su: „oni zapravo žele reći da su slučajni Hrvati“, te ih, kao takve, nadzornik Jure poziva nek’ se već jednom „odreknu hrvatstva i postanu Bosanci pa tako više neće moći kriviti Stadlere, Tuđmane i druge ‚katolike-Hrvate‘ i ‚Hrvate-katolike‘“. I tako ovaj stopostotni Hrvat a i crkveni čovjek (ne znamo u kojem procentu!), ozbiljno poručuje tim slučajnim Hrvatima: „Neka ne zaborave da će u bosansko-hercegovačkome društvu i dalje biti smatrani različitima i kad postanu Bosanci-katolici; jedini im je, dakle, izlaz za očuvanje identiteta postati Bošnjacima!“ Tako savjetodavac! Ne znamo, međutim, kakav je to identitet kojim se dotični zaogrnuo pišući, na primjer, o svom ljubaznom instruktivnom susretu s franjevačkim doktorandom na sveučilištu Gregoriana u Rimu, koji se nikada, baš nikada, nije dogodio, a i štošta drugo – da ne spominjemo!? Somnambulni identitet, ili…? No, pustimo to, važno je da je on dokazano pravi „katolik-Hrvat“ i pravi „Hrvat-katolik“!
S ovom klevetničkom, i nečuveno vulgarnom, kampanjom visokog intenziteta sumanutih i somnambulnih kvalifikacija ujahao je dr. Jure Krišto iz podsljemenske metropole kroz širom otvorene vratnice ravno na portal HRsvijet, dočekan raširenih ruku, gdje mu njegov brat-suborac fra Miljenko Stojić također izgara u borbi protiv svih ideoloških zastranjenja, pa tako i onih na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Teologija, pak, u svojoj novijoj povijesti pamti 1947. godinu, kada su je obeskućili komunisti, 1992. kada su je zaposjeli i opljačkali četnici, i evo, u tom neslavnom nizu, 2012. kada se vertikala Katoličkog sveučilišta obrušila na nju s nakanom da je moralno devastira i opljačka. J. Krišto, navodni antikomunist komunističkih manira, predoziran mržnjom, nije ni shvatio da se uhvatio u isto kolo s komunistima i četnicima. Ovi je nisu uspjeli uništiti – neće ni on zajedno sa svojim poslodavcima!
Tekst, uz dozvolu autora, prenosimo iz novog broja Svjetla riječi.