Deset godina europske CRO-fatamorgane

Izdvajamo

• Cijena rada također je katastrofalna, životni standard u slobodnom padu, inflacija nezabilježena nakon Drugoga svjetskog rata, korupcija i kriminal čak na najvišoj državnoj razini (HDZ-ovog ministra Darka Horvata policija ravno iz kreveta odvodi u istražni pritvor), nedostupnost liječenja poprima katastrofalne razmjere (ljudi umiru u čekaonicama, onkološki su bolesnici zadnja rupa na svirali, liste čekanja zapasuju i više godina, za lijekove za teške bolesti i bolničku opremu skuplja se humanitarna pomoć, kriminal u nabavi Covid testova, etc.), nered u zemlji kao nikad prije... Kamo se god okreneš, nered, nemar, neodgovornost, prijevare, licemjerje, politički idiotizam najprizemnije vrsti... - i nitko ni za što ne odgovara.

Povezani članci

• Utakmica veća od života: Zmajevi vi ste najbolji, pokažite to večeras
• Jednako prema svima
• O jednom davnom filmu, prošlosti i sadašnjosti
• Tadić ponizio prijatelja Ivu i odbio doći na 20 godina neovisnosti Hrvatske
• Građanska neposlušnost u vreme rata: Ko su Izraelci koji su odbili da idu u operaciju “Zaštitna ivica”?
• Predrag Lucić: Silovanje – žrtvi radovanje!

Photo: Matija Habljak/PIXSELL

Kakav David Copperfield mora biti pak penzić da bi kupio to isto s prosječnom mirovinom u ožujku 2023. od 2925,72 kune (388,31 euro)? Struktura pak isplaćenih mirovina ukazuje na još goru činjenicu: više od polovice od blizu 1,3 milijuna umirovljenika u Bijednoj Našoj prima manje od prosjeka, dakle između 270 i 340 eura. Cijena rada po satu bila je 2022. godine u Uniji 30,5 eura, u eurozoni pak 34,3 eura, a u Bijednoj Našoj tek 12,1 euro. U Italiji se – zbog skupoće, energetske, prehrambene i inflacijske krize za što je neposredno kriva nesposobna EU-birokracija zbog nesamostalne politike te pristajanja uz SAD/NATO-ove tzv. sankcije Moskvi i proamerički rat u Ukrajini protiv Rusije – građani masovno štrajkaju zbog cijene rada nešto veće od 29,4 eura, a u Francuskoj protiv mirovinske reforme na osnovi cijene radnog sata od 40,8 eura. Tsunami štrajkova zaredao je i u RH, od liječnika do pravosudnog osoblja, javni život trokira – vidljivo s egzoplaneta Keplera-452b – ali to Plenkovića i njegov režim ne dira

Marijan Vogrinec

U povodu 10. obljetnice članstva tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene u EU, tzv. europskoj obitelji „kojoj Hrvatska oduvijek pripada“ – istina, svu svoju povijest od doseljenja 795. godine na zapadni Balkan, istjerati za račun franačkog kralja Karla Velikog Avare iz Panonske nizine, razoriti i opljačkati im sjedište Hring – HDZ-ovi su državni čelnici neki dan upriličili panel na kojemu su u nazočnosti predsjednice Europarlamenta Roberte Metsole Tedesco Triccas (Nacionalistička stranka Malte, s HDZ-om u taboru Europske pučke stranke) imali praktično jednu jedinu temu. A ta je na sva usta i logistikom (pro)režimskih medija nahvaliti „nevjerojatan diplomatski/upravljački genij premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića“ i „vladine uspjehe“ kojih, je li, ne bi bilo bez njegova „mudrog vodstva“. Sic transit. E sad, da je ponoviti bilo koju ozbiljniju anketu u prošlih barem godinu dana među tzv. običnima/malim HDZ-Plenkovićevim sugrađanima, rezultat je manje-više isti, razlika je tek u pokojoj decimali: teško se živi u RH kao članu EU-a, teže no ikad, neizvjesno i sve teže. Danas teže i neizvjesnije no prije 1. srpnja 2013. kada su, je li, tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović i Sanaderova naprasno oktroirana šefica HDZ-a i premijerka Jadranka Kosor supotpisali ulazak RH u EU. I tada pak teže i nesigurnije no što se živjelo u tzv. socijalističkomu mraku do preokretnih 1990-ih godina.

Deset godina europske fatamorgane o boljem životu u zapadnoj tzv. obitelji, „slobodnom“ kapitalističkom/poduzetničkom sustavu, demokraciji i puno bogatijem društvu ostvarilo se kao deset godina pustih očekivanja, razočaranja i neostvarenih, lažnih obećanja što, naravno, jest vrijedno zabilježiti kao indikativnu pouku, ali nikako nije za slaviti. Pogotovo ne kao „nevjerojatan uspjeh“ kako su to zborno na HDZ-ovu panelu ustvrdili premijer Plenković i gošća mu Metsola. Ciljano predizborno, jer ova polit-karijerno prilično neuspješna Maltežanka – višekratno je 2000-ih godina propadala na izborima za unosne europske fotelje – pretenciozno smjera 2024. godine zamijeniti Ursulu Röschen/Ružice von der Leyen na čelu Europske komisije, gdje se obrela i zaslugom europučanina Plenkovića, pa… Možda to ništa ne znači za europske izbore od 6. do 9. lipnja 2024. (ne promijeni li se termin) i možebitno se CRO premijer neće dati ničim pokolebati da unutar europučanskog tabora istim marom druka i za drugi mandat „drage Ursule“ bude li željela ostati na istom fotelju, što je zasad i američki interes, no politika je vražje promiskuitetna stara dama…

Uncle Sam dirigira…

„Ovo je godina dvostrukog uspjeha za vas“, hvalospjevno je bez pokrića Metsola dizala rep CRO premijeru i HDZ-ovu predsjedniku tzv. Visokog doma Gordanu Jandrokoviću, formalnom organizatoru panela, a ljudi koji su imali živaca slušati birokratsku odu političkom vodstvu zemlje za koju nisu svjesni da u njoj žive. „Pa, vi ste uspjeli ući u schengenski prostor i u eurozonu. Mnoge zemlje su prošle različitim putevima prema članstvu, no vi ste se na tom putu dokazali. Također, kao članica EU-a, pogotovo za predsjedanja na početku pandemije.“ A onda hvalospjevni tuš o kojem je izvijestila režimska medijska tzv. javna kuća HRT: „Članstvo u Uniji je najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi, zaključak je svih sudionika panela. Svjesni da su svi međusobno ovisni, da smo svi vrlo ranjivi, a upravo u našoj povezanosti leži naša najveća snaga“. Dobro, to o snazi i povezanosti frazetina je s već poduljom bradom, koja ne odgovara istini jer EU nije nikad bio nesložniji o temeljnim pitanjima svog postojanja, ali se na sve načine, napadno forsira radi privida globalno dobroga dojma u suicidnoj po EU politici/praksi proturuske histerije zbog „ničim izazvane (sic transit) ruske invazije/agresije na Ukrajinu“.

Uncle Sam dirigira, orkestar u Kijevu svira, a Unijine povezanost i snaga trapavo plešu tako da jedna drugoj gaze kurje oči. Pa se Bruxelles i Kijev ljute, je li, najviše na mađarskog plesača koji se ni ne trudi doći na podij, ali popreko gledaju i neke iz njegova susjedstva. Hrvatski majstori za sve plesne stilove što ih Bruxelles ima na programu ili kani uvesti – ne pitajući nacionalni publikum, jer ga ne smatraju relevantnim za svoje nastupe – drže se propozicija kojima su apriorno determinirani parovi, polufinalisti, finalisti i pobjednici, pa… „Mi smo danas zaštićeni, i u pogledu što imamo zajedničku valutu, kao članice eurozone, imamo europski stabilizacijski mehanizam, da smo u schengenskom prostoru, prostoru sigurnosti gdje se čuvaju vanjske granice, da smo snažni s toliko velikim sredstvima za ovo desetljeće, s 25 milijardâ eura“, poentirao je premijer Plenković. RH nakon deset godina u EU, je li, sugerira CRO premijer, puca od razvojno-ekonomskog, socijalnog, sigurnosnog, međunarodnopozicijskog i inoga zdravlja, jer on šest i kusur godina znâ što svi njegovi prethodnici u vladi zajedno nisu znali. E sad, spusti li se hlebinac s toga rajskog oblaka na neobrađeno, zakorovljeno i tvrdo svakodnevno domovinsko tlo, strava i užas društveno-političke zbilje oduzima dah.

Ama baš ništa nije kako, je li, euro-Plenkovićeva demagoška lakirovka prikazuje da jest. Ništa ne valja, osim, eto, kapa dolje „vatrenima“ Zlatka Dalića i pojedincima što uglavnom zarađuju kruh u znatno uređenijim zemljama, gdje se cijene znanje, sposobnosti i rad. Deset godina RH u EU donijelo je više opasnosti i problema te definitivno poništilo hrvatsku državnu samostalnost, neovisnost i suverenost u strateškim područjima nacionalne samobitnosti – hrana, energija, financije, trgovina, područja rada, prometa, zakonodavstva, sigurnosti, vanjske politike, injsl. – no što je to itko mogao i zamisliti u ono turobno (također desetogodišnje, sic transit!) doba nacionalnog ponižavanja, izmišljanja kojekakvih poglavlja i kriterija, ucjena radi njihova ispunjavanja kojoj torturi nisu bile podvrgnute mnoge lošije zemlje od Bijedne Naše. Europski tzv. obiteljski raj je ostao nedosanjani hrvatski san, osim za šačicu (nadri)političara i politikanata trenutno vladajućih stranaka/koalicija, pretežno HDZ-a i SDP-a, koji su se ogrebli za boli glava činovničke apanaže u Bruxellesu ni za kakav rad. Plenkovićeva hiperbola o Hrvatskoj koja sada „sjedi za europskim stolom najmoćnijih zemalja i ravnopravno odlučuje o ključnim problemima“ laž je na entu. Hrvatsku nitko ne zove kad se u uistinu odlučuje o ključnom za Stari kontinent ili o odnosima sa SAD-om, Kinom i ostatkom Kugle.

RH ne suodlučuje ravnopravno u Bruxellesu, kamoli šire, ni o ključnim pitanjima svojih, nacionalnih prioriteta (npr. aktualno, o sudbini svoga ribarstva na Jadranu, sic transit), nego je u toj družbi pozvana – slušati. Najbolnija je činjenica da je deset eurounijskih godina unazadilo životni standard građana i taj se slobodni pad – podjednako u odnosu na bivši tzv. socijalistički mrak i predunijsko razdoblje zemlje – je li, zastrašujuće nastavlja. Naime, sada je već godinu i pol Rusija taj Pedro što ga valja objesiti, Krnjo ili Pust kojega treba spaliti, a ne najnesposobnije i SAD-u najprilježnije no ikad prije EU činovništvo s ancilama tipa CRO premijera. Ulaskom RH u eurozonu i Schengen ne mogu se platiti enormno skupe režije, plin, struja, benzin… ni napuniti obiteljski tanjur više no 100 posto skupljim osnovnim živežnim namirnicama, higijenski i sanitarni artikli, neke neophodne usluge… Zamjenom (ustaške?) kune anacionalnom valutom eurom, život je učas poskupljenjima svega i svačega beznadno potopio plaće i mirovine. I inače pri dnu ili na samom dnu Unije. HDZ-Plenkovićeva vlada, bespogovorno se klanjajući svakom upravljačkom hiru Bruxellesa, ne kontrolira raskorak između „njemačkih“ cijena roba i usluga u Bijednoj Našoj (npr. kupovna moć Nijemaca je 17 posto viša od prosjeka EU-a; BDP 4,26 bilijuna dolara još 2021. godine) i prosjačkih primanja hrvatskih žitelja, čiji je standard kupovne moći 27 posto niži od Unijinog prosjeka.

30.06.2023., Zagreb – Na Europskom trgu obilježena deseta godisšjica ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Photo: Matija Habljak/PIXSELL

Pa ti vidi čija mati crnu vunu prede i tko nakon deset godina RH u Uniji može hrvatskim plaćama i mirovinama platiti „njemačke“ cijene hrane te životno potrebnih drugih roba i usluga. Da bude bjelodano i većini onih što se još nikako ne snalaze s „našom valutom“, sic transit, eurom, pa preračunavaju eurske cijene u kunske ne bi li dokučili što jest skupo, a što skuplje i preskupo te si ne mogu priuštiti, tko može kupiti kilogram svježega graška po 120 kuna, trešanja po 50 kuna, svinjskog vrata po plus-minus 40 kuna, junećeg buta po 65 kuna, janjetine po 100 kuna, platiti dvadesetak kuna za 10 jaja, krumpira po 10,50 kuna, itd., itsl.? Cca 80 posto tih artikala je iz uvoza, od mila do nedraga, jer je Hrvatima zbog „zajedničke europske politike“, nakon deset godina u Uniji, čisti gubitak uzgajati vlastito voće i povrće, držati svinje, krave muzare, loviti ribu u svomu moru, proizvoditi brodove, bijelu tehniku, namještaj, odjeću i obuću, etc., etc. Više nema Hrvatske kakva je bila niti zadovoljnih ljudi (pola ih se milijuna u eurounijskih deset godina iselilo iz zemlje, mahom mlađih s djecom, i više se nikad neće vratiti), demografska slika je mrak, na cca 180.000 radnih mjesta zapošljava se strana radna snaga… Čak iz Nepala, Pakistana, Indije… Više nema domaće. Nema je ni u susjedstvu, u tradicionalnim bazenima u BiH, na Kosovu…

Ni drugima ne cvjetaju ruže

Kako – recimo za blagdan ili važnije obiteljsko okupljanje, kao što ranije to ni u tzv. socijalističkomu mraku nije dolazilo u pitanje – kupiti janjetine i krumpira sa 7653 kune prosječne neto plaće; upola manje minimalce da se i ne spominje? Pritom opterećene kreditima bez kojih se u europskom RH-u jednostavno ne može preživjeti. Kakav David Copperfield mora biti pak penzić da bi kupio to isto s prosječnom mirovinom u ožujku 2023. od 2925,72 kune (388,31 euro)? Struktura pak isplaćenih mirovina ukazuje na još goru činjenicu: više od polovice od blizu 1,3 milijuna umirovljenika u Bijednoj Našoj prima manje od prosjeka, dakle između 270 i 340 eura. Cijena rada po satu bila je 2022. godine u Uniji 30,5 eura, u eurozoni pak 34,3 eura, a u Bijednoj Našoj tek 12,1 euro. U Italiji se – zbog skupoće, energetske, prehrambene i inflacijske krize za što je neposredno kriva nesposobna EU-birokracija zbog nesamostalne politike te pristajanja uz SAD/NATO-ove tzv. sankcije Moskvi i proamerički rat u Ukrajini protiv Rusije – građani masovno štrajkaju zbog cijene rada nešto veće od 29,4 eura, a u Francuskoj protiv mirovinske reforme na osnovi cijene radnog sata od 40,8 eura. Tsunami štrajkova zaredao je i u RH, od liječnika do pravosudnog osoblja, javni život trokira – vidljivo s egzoplaneta Keplera-452b – ali to Plenkovića i njegov režim ne dira.

„Ni drugima ne cvjetaju ruže, RH je odlično pozicioniran u međunarodnoj zajednici, hrvatska riječ se uvažava, Hrvatska je članica povlaštenog kluba zemalja eurozone, schengenskog prostora, NATO-a i uskoro OECD-a“, svršava premijer u paralelnom svemiru. „Na pravoj smo strani povijesti, i samo jalnuši tipa predsjednika Zorana Milanovića to ne vide.“ Prioriteti HDZ-Plenkovićeve vlade, proporcionalno „zajedničkoj politici EU-a“, sic transit, koje se (prokarijerno u Bruxellesu) drži kao pijan plota, nisu životni standard sugrađana i razvojna samodostatnost zemlje, koja svojim resursima i sposobnim ljudima može bez problema hraniti 20-25 milijuna ljudi. A kao predana članica tzv. europske obitelji nije kadra sa svoje zelene i plave njive nahraniti ni preostalih manje od 3,9 milijuna još neiseljenih žitelja. I nije kadra natalitetno osigurati opstanak „napokon svojih na svomu“, sic transit.

Popuštanjem EU pritisku ozakonjenjem, je li, prava stranaca na kupnju hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, HDZ-Plenkovićeva vlada i tzv. stabilna saborska većina dodatno veleizdajnički zatežu državi omču na vratu, namaknutu već rasprodajom u bescjenje hrvatskih banaka, važne strateške industrije, energetike, trgovine, telekomunikacija, najunosnijih turističkih kapaciteta, koncesioniranjem prometnica, itsl. Hrvatska nije „svoja na svomu“ iz Tuđmanovih egzaltiranih filipika 1990-ih godina – kao što, ruku na srce, nikad u povijesti nije ni bila – već je „tuđa na svomu“, sic transit. Deset godina manje-više prosjačkog vegetiranja u Uniji nije joj baštinilo očekivan ni ekonomski, ni demokratski niti civilizacijski probitak za koji je vrijedilo deset godina trpjeti torturu i ponižavanje u prijemnoj čekaonici EU-a. Potom u privlačnoj sjeni neiskorištenih 10,6 milijardâ eura vrijednih „prava“/obećanja u prvoj, odnosno cca 25 milijardâ eura u drugoj financijskoj tzv. omotnici EU-novca. Za koje se omotnice, je li, ne kaže koliko sadrže eura hrvatske „članarine“ tzv. obitelji, odnosno koliko su puta više milijardâ eura u prošlih deset godina iznijele iz Bijedne Naše – zahvaljujući logici „zajedničkoga eurounijskog tržišta i zakona“ – tvrtke tzv. prve brzine u EU, kojima su automatizmom kapitala, gotove šuške, korupcije u samom vrhu novohrvatskih vlasti i političkih povlastica dopali najunosniji resursi u RH, nacionalno tzv. obiteljsko srebro. Vidi tko su, kako i zašto domaći milijunaši, sic transit, odreda „domoljubi“ s dna kace, do jučer gladni kruha, odnosno u kojim su državama EU-a sjedišta majki i očeva iznimno dohodovnih tvrtki-kćeri u Bijednoj Našoj.

Slavonija kao jedna njiva 

I vidi tko je, kako i zašto omogućio da američki strvinarski kapital sada presudno odlučuje o sudbini koncerna Fortanove, bivšeg Ivici Todoriću otetoga Agrokora u čijem su sastavu bile 84 tvrtke sa više od 60.000 zaposlenih u RH, BiH i Srbiji, koji drži odokativnih trećinu nacionalnog prehrambeno-trgovačkog gospodarstva. Američke „busissmane“, recimo, ne zanima poljoprivredna proizvodnja pa, dakle, ni sudbina već dobrano iseljenih pet slavonskih županija. Slobodna pak kupnja poljoprivrednog zemljišta strancima može značiti da netko izvana kupi cijelu Slavoniju i preore ju u jednu njivu. Ili… Indikativan je tajming ozakonjenja prodaje agrara, depopulacije Slavonije, ali i gadnog imovinsko-pravnog muteža glede&unatoč Todorićeva i razvlaštenja ruskog suvlasnika Sberbanka, odnosno (neovlaštene, konspirativne?) preprodaje ruskog suvlasništva u Agrokoru nekom arapskom milijarderu… Mediji su ispisali tomove o tomu tko je sve, kako, zašto i kojim navodno interesom bio sudjelovao u aferi Agrokor, jedinom velikom nacionalnom koncernu, i kakve je u tomu imao prste, ako je imao, premijer Andrej Plenković posredstvom tadašnje mu potpredsjednice vlade Martine Dalić i njezina tzv. lex Agrokora. Ona je kasnije, pod pritiskom javnosti, morala odstupiti da bi ju, kada se prašina slegla, premijer honorirao mjestom direktorice koprivničke „Podravke“, s kojega je bez veze smijenio vrlo uspješnog Zvonimira Mršića (SDP).

HDZ-Plenkovićevoj vladi nije stalo do toga, pa ništa produktivno ne čini eda bi dugoročno, za stalno usidrila mlade obitelji u vlastitoj domovini, jer ničije tuđe sunce ne grije bolje i nitko ne bi, ako baš nije prisiljen, radije živio u tuđini no na svojoj rodnoj grudi. Nije neka mudrost – da se hoće, ali neće, iako se itekako može – resetirati HDZ-Plenkovićeve upravljačke prioritete, pa omogućiti mladima priuštivi krov nad glavom, radno mjesto s plaćom dostojnom kvalitetnoga životnog standarda u 21. stoljeću, a time privući jata roda s bebama u zavežljajima i trajnije, produktivnom demografskom politikom osigurati radnu i sigurnosnu budućnost RH. Nakon deset godina RH u EU, nade i očekivanja većine građana da će u tzv. europskoj obitelji živjeti bolje no prije, sretnije, pristojno zarađivati i optimistično gledati u budućnost svoje djece „napokon svoje na svomu“, te su se nade i očekivanja pretvorile u noćnu moru: kako preživjeti još jedan dan i izdržati polit-ideološku torturu nemilosrdnog kapitalističkog sustava u kojemu su tržište i profiti zlatno tele kojemu se smjerno, je li, klanjaju i Bruxelles i Banski dvori, prinose mu darove i guraju čovječnost u zapećak. Pa kad Maltežanka Roberta Metsola Tedesco Triccas tako populistički licemjerno uzvikuje na HDZ-ovu panelu u Zagrebu: „Ovo je godina dvostrukog uspjeha za vas“, a premijer Plenković i domaćin joj Gordan Jandroković se od miline tope kao sladoled, tzv. obični/mali CRO žitelji dnevno osjećaju kako im eurozona i Schengen nisu poboljšali život. A valjda su bolji i kvalitetniji život svih građana i ekonomska perspektiva zemlje – što se nije ostvarilo – bili, ako već ne jedini, a ono ključan motiv ulaska Bijedne Naše u tzv. europsku obitelj.

Cijena rada također je katastrofalna, životni standard u slobodnom padu, inflacija nezabilježena nakon Drugoga svjetskog rata, korupcija i kriminal čak na najvišoj državnoj razini (HDZ-ovog ministra Darka Horvata policija ravno iz kreveta odvodi u istražni pritvor), nedostupnost liječenja poprima katastrofalne razmjere (ljudi umiru u čekaonicama, onkološki su bolesnici zadnja rupa na svirali, liste čekanja zapasuju i više godina, za lijekove za teške bolesti i bolničku opremu skuplja se humanitarna pomoć, kriminal u nabavi Covid testova, etc.), nered u zemlji kao nikad prije… Kamo se god okreneš, nered, nemar, neodgovornost, prijevare, licemjerje, politički idiotizam najprizemnije vrsti… – i nitko ni za što ne odgovara. Plenkovićev ministar policije Davor Božinović ne drži pod kontrolom ni schengensku zelenu granicu EU-a (u protivnom ne bi osamdesetak ilegalaca svaki dan prolazilo Caritasovim centrom za migrante u Rijeci i odlazilo dalje u EU), a kako bi već učestala divljanja bogate, bahate mladeži skupocjenim limenim jurilicama obnoć na parkiralištima trgovačkih lanaca u Zagrebu? A kada se, je li, dogodi tragedija, kao neki dan što ju je izazvao višestruki 23-godišnji prijestupnik, evo Božinovića kako muca pred tv-okom, jer da „policija uspješno radi svoj posao“. Sic transit. Očito: kao crv u kamenu. Kao što HDZ-Plenkov režim prikazuje Bijednu Našu sretnom zemljom u europskomu rajskom oblaku tzv. zajedništva, solidarnosti i snage što, je li, proizlazi iz tih vrijednosti, iz zapadne tzv. demokracije i blagostanja što ih jamči samo vjerna pripadnost Uniji od čijeg je desetogodišnjeg članstva „Hrvatska imala ogromne koristi“.

Poučak Marina Strmote

Ma kakvi, reći će Jandroković na HDZ-ovu panelu: „Čini se da se svaki korak isplatio jer, kako kaže predsjednica Europskog parlamenta, uspjesi što ih je Hrvatska ostvarila u prvih deset godina članstva u EU impresivni su“. CRO premijer poentira: „Hrvatska je potpuno transformirana i još puno toga treba napraviti, ali imamo međunarodni ugled i naš se glas uvažava. Zaradili smo respekt, to je jako puno za deset godina, Zemlja nastavlja put na tri piste: zelena tranzicija, digitalna transformacija i demografska revitalizacija. Te tri teme osiguravaju konkurentnost na globalnom tržištu i mogućnost suočavanja s izazovima, a da kao društvo ostanemo na okupu“. U tzv. zelenu tranziciju, je li, posebno spada već najavljeno više no udvostručenje kapaciteta LNG terminala za ukapljeni američki ugljikovodični zagađivač planeta, tzv. digitalna transformacija u čemu RH zaostaje čak i za neunijskim susjedima te tzv. demografska revitalizacija za koju vlada nikad nije imala projekt, sada nema niti radi na tako čemu. Osim larpurlartistički, s vremena na vrijeme ili kada opet neki HDZ-ov državni tajnik, demografski ekspert Marin Strmota, javno, iz prosvjeda protiv „vladine folklorne demografske politike“ dade ostavku pred novinarima.

U zemlji staroga žiteljstva, neki tvrde i najstarijega u Europi (prosječna dob viša od 43 godine!), godišnje se rađa cca 16.000 djece manje od broja umrlih u istom razdoblju (cca 52.000 ljudi), tzv. demografska revitalizacija je debelo zakašnjela još prije eurounijskih deset godina, pa sada iz Plenkovićevih usta zvuči kao neslana šala ili neukusan vic. Ništa ni on niti HDZ-ov/njegov režim neće ni revitalizirati niti „revitalizirati“, jer o tomu nemaju zrele nacionalne svijesti, političke volje i sposobnosti, pa… To se podjednako odnosi na ostale dvije „prioritetne“, metaforički falše nazvane – piste. Na kojima već desetljećima hrđaju otpisane letjelice. Ako je sjetiti se nekih davnih, neusporedivo težih i siromašnijih vremena kada „Hrvati nisu bili svoji na svomu“, a toga se sjetio ugledni demograf Anđelko Akrap, „u Hrvatskoj se između 1880. i 1940. godišnje rađalo čak 120.000 djece“, s rekordom godine: 141.144 živorođene bebe. U tzv. socijalističkomu mraku se rađalo dvostruko više djece no danas (lani, rekordno, manje od 34.000) i nije bilo problema sa smještajem u jaslice i vrtiće, jer su čak i veća poduzeća imala takve predškolske ustanove, uza sama radna mjesta zaposlenika. Danas je to kvadratura kruga državi u kojoj znatno više ljudi umire no što se rađa, u kojoj stanovništvo stari, iz koje se masovno iseljavaju građani baš u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi i koja je – vidi vraga! – navršila deset godina članstva u Uniji. Deset godina europske fatamorgane? Nažalost.