Das ist prevara

Sve je to dio vlastodržačkog muljanja unutar kojeg ni takozvana ljevica nije u stanju da okupi one što joj se ispotiha nadaju, jer politički biznis nije sa njima u talu. Bolje prvi u svom malom dvorištu, nego isti sa drugima u velikom zajedničkom. Po toj šifri, da je vladala u onom Valterovom ratu, ni za stotine onih čija su imena nakon rata krasila ovdašnje ulice ne bi danas znali. A ni tih drugara, sarajevskih istinskih legendi, više nema. Poskidao ih grad koji nije odavno Valterov.

Danas, 6. aprila, dan je oslobođenja ondašnjeg Sarajeva. Grad doduše još nije oslobođen od mnogih naknadnih okupacija, posebno od ’95. do sada, povodom kojih se mnogi oslobodioci, partizani, izvjesno prevrću u grobu. Uz ostalo, čudno je mnogima u novoj demokraciji i da na ploči kod Vječne vatre u Titovoj još uvijek piše ko su bili ondašnji oslobodioci i odakle, a “znamo da baš i nisu naši”. Pa opet oslobađali Sarajevo. Oko vatre se ipak okupljaju turisti, polažu vjenci kad treba, pominje borba protiv fašizma i antifašizma, svejedno, zimi griju beskućnici… A današnji dan je i sjajna prilika da se gromoglasno (pro)slave i reformski uspjesi, naravno ovi od ’95. do danas. Oni uspjesi prije toga su ionako podložni novim “naučnim” preispitivanjima jer je tu puno propagande, pa istina o sreći između dva rata tek mora istorijski da se revalorizira. Kao što je već, recimo, učinjeno sa imenima ulica, škola, vrtića i svega drugog neadekvatnog novim slobodama i demokraciji.

Duh ondašnjeg ratnog Grada koji je zagorčavao život fašistima, na jedinstven način obilježio je Šiba Krvavac 1972. godine filmom “Valter brani Sarajevo” čija je završna slika ušla u svjetsku filmsku istoriju, a dušmani su je morali izgovoriti obuhvatajući panoramu Grada pogledom: “Das ist Valter”.

Nakon stotina miliona gledalaca po svijetu, što na velikim ekranima, što na malim tv – neki podaci kažu i preko milijarde “gledanja” zahvaljujući ponajprije Kini – Valter se nakon 47 godina vratio u Sarajevo. Otvoren mu je muzej koji ima dvostruki smisao, mada idejni tvorci prevashodno “turističke priče”, kako kažu, sa tom “drugom dimenzijom” vjerovatno nisu računali. Muzej, naime, Sarajlijama sa sjećanjima koja su tu manje bitna, budi dvostruku asocijaciju: Kako je “onaj” Valter koji jeste onda bio Sarajevo, odbranio sebe. I kako današnje Sarajevo više nije Valter i zato je poraženo.

Muzej valja iz oba razloga. Turistima da kažemo i pokažemo gdje smo i šta smo bili, pa nama u tom pokazivanju drago a vjerovatno će se i isplatiti. Za ovo drugo, šta smo danas pa zato nismo Valter, njih baš briga. Nama, neka makar i samo sjećanja na to šta nam je donijela ondašnja sloboda u koju je do kraja osamdesetih bio ugrađen i Valter, pa to onda odumrlo. Kao što su ne odumrli, već ubijeni ljudski i humani maniri u vrijeme Olimpijade kojima je svijet bio zabezeknut, kao što smo bili veliki uz Energoinvest, Famos, Unis, UPI, Hidrogradnju, Krivaju, Hepok, Zrak, Agrokomerc, Soko… pa sve to onda strpano u mafijaške partijsko-kartelske džepove u ime napretka. Kao što nam je duša bivala u nosu od sreće uz “KK Bosnu” Tanjevića, Delibašića, Varajića i ostalih sa njima, a onda lokalna mafija sitnog zuba i neiživljenih lopovskih ambicija i njih stavila u svoj džep. Kao što smo bili i multi-kulti “Valter” pa više nismo. Kao što su nekada klinci ustajali starcima u tramvaju a danas te starce tjeraju da ustaju dok “tramvaj” šuti i okreće glavu. Kao što danas pljačka, ruši i ubija kako ko hoće a “entitetska linija” postaje novi Šengen i za policajce i za sudove na dvije strane, i za ukupni mentalitet…Eno ni dva mjeseca nema kako smo likovali od sreće jer “dva Sarajeva” (skoro će pa i dva Valtera) organizovala “zajedno” svjetsku olimpijadu mladih, onaj EYOF 2019, a već lopovski smradovi izmilili u frustriranu javnost koja se ponadala olimpijskoj sreći k’o onda. Otud i pravo političkom jadu da sutra legalizuje i novu šprdnju u vidu teorije kako neće ubica biti kriv za pucanje, već pištolj u njegovoj ruci…

Uostalom, sve je to dio vlastodržačkog muljanja unutar kojeg ni takozvana ljevica nije u stanju da okupi one što joj se ispotiha nadaju, jer politički biznis nije sa njima u talu. Bolje prvi u svom malom dvorištu, nego isti sa drugima u velikom zajedničkom. Po toj šifri, da je vladala u onom Valterovom ratu, ni za stotine onih čija su imena nakon rata krasila ovdašnje ulice ne bi danas znali. A ni tih drugara, sarajevskih istinskih legendi, više nema. Poskidao ih grad koji nije odavno Valterov.

Naravno, kazat će novi politički čip, samo maliciozni, nepristojni i nepatriotski dizajnirani lokalci ovim ponosnim povodom sjećat će se svih tih sitnica što su danas eto malo drugačije, jer je kažu, moralo tako. Nisu novi političari krivi. Najmanje sedam puta birajući ih, dokazali smo da smo mi krivi.

Zato, neka tebe Valtere da se sjetimo. Samo nešto mislim, bolje bi ti bilo da si ostao u Kini, nego što si se vratio kući. Jer kuća nije što je nekad bila. A moglo se i od Kineza uzeti tal, “ugraditi se”, bilo bi profitabilnije svima, a i poštenije nego ovako. Zašto? Pa zato jer uz onu panoramu na kraju novog, a istog filma sada bi išlo: “Das ist prevara”.

Interview.ba