Branko Vuković Brano: Nalogodavci neće mirno spavati

Štefica Galić
Autor/ica 21.8.2021. u 20:40

Izdvajamo

  • Ja sam rekao da ja nisam ni tužitelj ni istražitelj, i da neću nikoga tražiti i da se neću svetiti, ali ja i svi ostali imamo pravo znati ko nam je i zašto ubio najmilije. Ja otvoreno kažem da BiH pravosuđe praktično ne postoji, ali to nas neće spriječiti da idemo i na međunarodni sud. Mi odustati nećemo, a naša saznanja ćemo permanentno iznositi u javnost. A ti nalogodavci, te psihopate i umobolnici neće mirno spavati.

Povezani članci

Branko Vuković Brano: Nalogodavci neće mirno spavati

U pravdu ću vjerovati dok sam živ, a u tužilaštvo i pravosuđe BiH ne vjeruje niko, ni oni građani BiH koji žive u zemlji ni mi koji živimo u inostranstvu. Međutim, to neće spriječiti mene, Elviru Stojić, Dunju Hrnjičić, Nijaza Piragića, Vernesa Kajtaza, Maku Huskovića i ostale koji su na ovakav način ostali bez svojih najbližih članova porodice, da tragamo za počiniocima. Elvira Stojić i Maka Husković i dan danas ne znaju gdje su im otac i brat. U Mostaru se još traga za 208 nestalih građana svih nacionalnosti.

Prije pola godine objavili smo svjedočanstvo Branka Vukovića Brane o ubistvu njegove familije, roditelja: majke Divne – Seke i oca Luke – Luje, te starica Dese i Ljubice Vuković koji su pobijeni i ubačeni u jednu od jama na putu za Gorance, u blizini Mostara, gdje su u toku rata devedesetih završavali mnogi ‘nepoćudni’ Mostarci. Bilo je to u januaru 1993. godine. Brano i njegov brat su preživjeli jer su ranije otišli iz Mostara i od tada žive u Njemačkoj. Nakon 16 godina od ubistva neko je anonimno poslao rukom nacrtanu mapu puta do te zloglasne jame i tako su otkrili gdje su pobili i ubacili njegove najmilije. Našli su ih na gotovo stotinu metara dubine. A ko je to uradio i zašto, ni danas ne znaju ni Brano ni njegov brat. Oni koji znaju, ne govore.

Da li ste saznali ko je čovjek koji je poslao mapu?

Ne, nisam saznao ali pretpostavljam da je anonimno pismo tj. mapa stigla iz uskog kruga očevih prijatelja. A imam i dojave da je taj čovjek saznao za lokaciju jame Bahtijevica preko ljudi koji su za vrijeme rata bili u okruženju (tjelohranitelji, vozači, obezbjeđenje) Jadranka Prlića, Jadrana Topića “Ćele” i Dinka Slezaka “Dike”.

Vaša priča je imala 80 hiljada pregleda na YouTubu. Da li su Vas ljudi kontaktirali poslije toga, imate li novih saznanja ko je ubio Vašu familiju i zašto?

Da, kontaktiralo me jako puno ljudi, neki anonimno, a mnogi sa imenom i prezimenom. Kontaktirali su me Mostarci širom svijeta – iz Australije, Amerike, Norveške… Tom prilikom sam prikupio dosta podataka. Više ljudi spominje jednu oružanu formaciju HVO-a, čiji je zapovjednik bio Dragan Slezak, brat Dinka Slezaka. Oni su sami sebe nazvali “Samostalni diverzantski odred – jedinica za posebne namjene”. Ti ljudi kažu da je u tom nazivu bilo “posebno” da su se oni specijalizovali za pljačke i otimanje stanova od “nepoćudnih” Mostaraca. A dva imena se dovode u vezu miniranja naše porodične kuće, to su Sejo Pasic i Zadro zvani “Čkara”. Ova dvojica su bili pripadnici te oružane formacije.

Luka Lujo Vuković (stoji prvi s desna) kad je igrao za Poštar Mostar

Šta kažu komšije i Mostarci koji su bili svjedoci događanja devedesetih, zna se koje jedinice HVO-a su bile na tom dijelu grada?

Sa mojim bivšim komšijama nisam u kontaktu, međutim zna se do u tančine koje oružane formacije su bile u tom dijelu grada u to vrijeme. U mojoj ulici je djelovala treća satnija treće bojne, (tako su se zvale te oružane formacije) sastavljena od vojno sposobnih muškaraca, to su bili sve moje komšije. Bilo ih je možda tridesetak, svi su bili naoružani, imali su kalašnjikove, automatske puške…Zapovjednik III. bojne je bio Ilija Ile Vrljić, saznao sam da je to kasnije prešlo u brigadu čiji zapovjednik je opet bio Ilija Vrljić. A postoji i plan zone djelovanja koji je sastavljen u SIS-u, ne znam šta znači taj SIS, ali imam informaciju da su te zone djelovanja podijeljene  1., 2., 3. … bojna i tako dalje. 

Šta je s Tužilaštvom za ratne zločine, ko vodi slučaj, ko je istražitelj, dokle su došli? Dvadesetiosam godina je prošlo.

Ja sam u martu ove godine razgovarao sa tužiteljicom Remzijom Smailagić, tom prilikom sam joj dostavio sve podatke sa imenima koje sam imao. Gospođa Smailagić mi je obećala da će svi ti ljudi biti saslušani. Do danas nisam dobio nikakve informacije i ne znam da li je neko od tih ljudi, čija sam imena dostavio tužilaštvu, saslušani. Slučaj je vodio istražitelj SIPE Radenko Gutić, koji je sve vrijeme, od kada je preuzeo slučaj, intenzivno radio na pronalaženju  počinioca. Međutim nakon moje priče na vašem portalu Radenko Gutić je naprasno penzionisan iako ima tek 58 godina. 

Kako se nosite s ovom mukom, šta osjećate danas kada dolazite  u Mostar s familijom i dolazite li uopće? Vaš je otac kada je ubijen, imao  isto godina kao Vi danas, a majka je bila još mlađa.

Iskreno da vam kažem, jako teško izlazim na kraj sa svim ovim, i što sam stariji sve teže i teže.

Moja porodica ne dolazi u Mostar već duže vremena. Moja supruga je šokirana ovolikim divljaštvom. Djecu nismo opterećivali ovom pričom, oni samo znaju da moji roditelji, njihovi deda i baba, nisu više živi. Srećom ja živim u jednoj zemlji u kojoj se zakon poštuje a kriminal kažnjava, imam porodicu, radim posao koji volim i imam svoje socijalno okruženje. To mi sve pomaže da sa svim ovim izađem lakše na kraj. Ja dolazim i dolaziću u Mostar i ubuduće, tu su sahranjeni moji roditelji i ostali članovi moje porodice, u pravoslavnom groblju na Bjelušinama, u katoličkom groblju Sveti Ante u Cimu i u katoličkom groblju Šoinovac. I dok god u Mostaru ima dobrih i meni dragih ljudi dolaziću. Moji prijatelji i dio moje porodice žive u Mostaru. 

Da li Vam je neko prijetio poslije objave Vašeg svjedočanstva na našem portalu?

Meni nije niko nikada prijetio, čak ni u ratu tog ljeta ’92 godine. A ni sada. Ali mene i tako neće ništa spriječiti da iznosim svoju priču i saznanja u javnost. Iskreno, ja se ne plašim tih bijednika, nisu ih se plašili ni moji otac i majka. 

“Ne osjećam mržnju prema tim ljudima, želim samo da oni odgovaraju za to što su učinili. Želim ih samo pogledati u oči”, rekli ste u Vašem svjedočanstvu. Vjerujete li u pravdu u ovakvom korumpiranom sistemu kakav je u našoj državi, u pravosuđe, ako znamo da se mnoge ubice danas slobodno kreću Mostarom i uživaju zaštitu vladajućih dok žrtve uzalud čekaju pravdu obijajući godinama vrata tužilaštava i sudova?

U pravdu ću vjerovati dok sam živ, a u tužilaštvo i pravosuđe BiH ne vjeruje niko, ni oni građani BiH koji žive u zemlji ni mi koji živimo u inostranstvu. Međutim, to neće spriječiti mene, Elviru Stojić, Dunju Hrnjičić, Nijaza Piragića, Vernesa Kajtaza, Maku Huskovića i ostale koji su na ovakav način ostali bez svojih najbližih članova porodice da tragamo za počiniocima. Elvira Stojić i Maka Husković i dan danas ne znaju gdje su im otac i brat. U Mostaru se još traga za 208 nestalih građana svih nacionalnosti.

Ja sam rekao da ja nisam ni tužitelj ni istražitelj, i da neću nikoga tražiti i da se neću svetiti, ali ja i svi ostali imamo pravo znati ko nam je i zašto ubio najmilije. Ja otvoreno kažem da BiH pravosuđe praktično ne postoji, ali to nas neće spriječiti da idemo i na međunarodni sud. Mi odustati nećemo, a naša saznanja ćemo permanentno iznositi u javnost. A ti nalogodavci, te psihopate i umobolnici neće mirno spavati.

Štefica Galić
Autor/ica 21.8.2021. u 20:40