Umjesto podaništva, odlučnost je odgovor na izazove separatizma

Izdvajamo

• Da je bilo volje i rada, moglo se do sada pronaći sigurno dvocifren broj slučaja u kojima je bilo elemenata da na Dodikovu adresu stigne plava koverta sa suda. Protiv Dodika je još prije pola godine bilo podneseno čak dvadeset i šest krivičnih prijava od čega su svega dvije rezultirale podignutom optužnicom. Unutar pomenutih prijava imamo slučaje vezane za korupciju, pranje novca ali i one koje prijete da poremete mirno i uspješno funkcioniranje države koje uključuju prijave zbog negiranje genocida, rušenje ustavnog poretka, održavanje referenduma o danu Republike Srpske. Ostaje vidjeti da li će u budućnosti tužilaštvo ipak odlučiti da krene ozbiljno obavljati svoj posao.

Povezani članci

• Željka Markić
• Video/Esad Bajtal i Sead Turčalo: Politički kompromisi ne smiju biti izdaja liberalne demokratije i zapadne civilizacije
• Hvali prava drž’ se spasenja
• Lomača za Severinu
• ZATAŠKANA STRATIŠTA: Kataloška knjiga o kulturi zločina
• Hrvatski sizifi detitoiziraju Josipa Broza

I stari i novi predstavnici političkog Sarajeva, kako ih Dodik voli nazvati, osuđivali su Dodikove protuustavne postupke samo retorički, dok su ostali u koaliciji s njim na državnom nivou. Nadajući se da će međunarodna zajednica riješiti njihove probleme, oni su Dodiku dopustili da uživa u svim prednostima koje ostanak na vlasti nudi.

Piše: Mirsad Fišo

U šarolikom političkom mozaiku Bosne i Hercegovine, jedna figura posebno voli da plijeni pažnju – Milorad Dodik, dugogodišnji lider Republike Srpske. Njegova retorika i politički potezi, barem nakon što je uz pomoć međunarodne zajednice preuzeo vlast sada već davne 1998. godine, često su bili usmjereni prema opstruiranju rada državnih institucija, jačanju autonomije RS-a te nerijetko i separatizmu ove entitetske jedinice unutar Bosne i Hercegovine. Ova situacija izazvala je duboku zabrinutost unutar političkog Sarajeva gdje su stranke iz drugih dijelova Federacije reagirale s različitim strategijama i pristupima kako bi se nosile s ovim izazovom.

Milorad Dodik došao je na vlast 1998. godine nakon intervencije međunarodne zajednice, koja je tada vidjela u njemu člana nove generacije političara koji će pridonijeti stabilnosti zemlje. No, s vremenom su se dinamike promijenile, a njegova retorika i postupci su postali u najmanju ruku izazovni za funkcionalnost i očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine.

Nije Bosna i Hercegovina jedina država u Evropi kojoj probleme pričinjavaju secesionistički pokreti, samo je država koja se usljed političke letargije domaćih i stranih faktora znatno teže nosi sa njima. Paralelno borbi za očuvanje cjelovitosti BiH, dešava se borba za očuvanje cjelovitosti države na krajnjem zapadu Evropske unije. Nakon što je desetljećima bitku, nasilnu i civilnu, vodila sa secesionistima u Baskiji, Španija se u posljednjoj deceniji suočava sa najozbiljnijim izazovom zadržavanja Katalonije u svome sastavu.

Potentno naspram impotentnog tužilaštva

Političko vodstvo Katalonije na čelu sa Puigdemontom je uspjelo napraviti korak o kome odavno već mašta vlast manjeg bh. entiteta na čelu sa Dodikom. Napravili korak i udarili u zid. Puigdemont je raspisao referendum o neovisnosti Katalonije koji je bio uspješan u brojkama, ali i uspješno ugušen. Španija je silom odgovorila na neustavne poteze, kako na ulici, tako i u sudnici pa su se Puidgemont i njegove kolege koje su učestvovale u provođenju ilegalnog refernduma našli na optuženičkoj klupi, a oni koji nisu pronašli azil u nekoj od zemalja EU ubrzo i iza rešetaka gdje će im se vrlo brzo priključiti i ostatak ekipe jer je Sud za ljudska prava EU ukinuo imunitet te se samo čeka njihovo izručenje Španiji.

Naši separatisti se još nisu odlučili provesti referendum, još uvijek ispipavaju puls domaćih i stranih aktera koji se zalažu za cjelovitost BiH, ali daleko od toga da do sada nije bilo materijala da se nađu na optuženičkoj klupi. Najnoviji slučaj koji bi mogao dovesti do pojavljivanja pred sudom jeste optužnica zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika, za koju je u slučaju osude kazna najmanje pet godina zatvora. Dodik je već izjavio kako neće poštovati eventualnu odluku suda i da neće otići u zatvor sve i ako bude pravosnažno osuđen.

No, ako je i suditi po dosadašnjoj pravnoj praksi u BiH, Milorad Dodik i ne mora pretjerano strepiti od zatvora, dosadašnji izostanak optuženičke klupe predsjednik manjeg bh. entiteta se može zahvaliti glavnim tužiocima Bosne i Hercegovine. Ovu funkciju od 2021. godine, kada je naslijedio smijenjenu Gordanu Tadić, obnaša Milanko Kajganić. Gospodin Kajganić je po dolasku na čelo kao glavni cilj najavio vraćanje povjerenja javnosti u rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine, no u nepune dvije godine se nije desio apsolutno nikakav pomak koji bi dao nadu u bolju budućnost; štaviše protiv novog glavnog tužioca je Transparency International, podnio prijavu zbog podataka o izbjegavanju korištenja automatskog sistema dodjele predmeta – što je samo nastavljanje prakse koja je, između ostalog i dovela do smjene njegove prethodnice.

Da je bilo volje i rada, moglo se do sada pronaći sigurno dvocifren broj slučaja u kojima je bilo elemenata da na Dodikovu adresu stigne plava koverta sa suda. Protiv Dodika je još prije pola godine bilo podneseno čak dvadeset i šest krivičnih prijava od čega su svega dvije rezultirale podignutom optužnicom. Unutar pomenutih prijava imamo slučaje vezane za korupciju, pranje novca ali i one koje prijete da poremete mirno i uspješno funkcioniranje države koje uključuju prijave zbog negiranje genocida, rušenje ustavnog poretka, održavanje referenduma o danu Republike Srpske. Ostaje vidjeti da li će u budućnosti tužilaštvo ipak odlučiti da krene ozbiljno obavljati svoj posao.

Politička neodgovornost i guranje glave u pijesak

Ipak, ne može se samo na tužilaštvo prebaciti cjelokupna odgovornost zbog nekontrolisanog divljanja separatista u BiH. Predugo je tolerisana i od strane međunarodne zajednice, ali i onih koji svoju političku moć crpe upravo iz retoričke borbe za očuvanje BiH, a sa onima koji zagovaraju raspad BiH prave koalicije i dozvoljavaju im da koristeći državne resurse kupuju mir u svom biračkom tijelu i ostaju na vlasti.

Kao ilustraciju, kako se to ne bi smjelo odstupati od osnovnih principa, možemo pogledati Španiju, gdje se trenutno vode teški pregovori o formiranju nove vlade. Premijer Pedro Sánchez treba podršku stranaka koje zagovaraju neovisnost Katalonije kako bi sačuvao vlast i formirao vladu. Carles Puigdemont, bivši lider Katalonije, traži značajne ustupke, uključujući amnestiju za sve osuđene zbog sudjelovanja u referendumu o neovisnosti. Iako je koalicija s Puigdemontovom strankom Junt jedini način da se očuva vlast, Sančez je naglasio da će pregovarati samo unutar okvira ustava i neće prijeći tu granicu, čak i ako to znači raspisivanje novih izbora.

No, situacija u Bosni i Hercegovini je znatno drugačija. I stari i novi predstavnici političkog Sarajeva, kako ih Dodik voli nazvati, osuđivali su Dodikove protuustavne postupke samo retorički, dok su ostali u koaliciji s njim na državnom nivou. Nadajući se da će međunarodna zajednica riješiti njihove probleme, oni su Dodiku dopustili da uživa u svim prednostima koje ostanak na vlasti nudi.

Međunarodna zajednica pak zazire od konkretnih koraka jer smatraju da je Dodik sugovornik i protivnik koga poznaju, te da se u trenutnoj političkoj klimi koju je Dodik stvorio u RS-u, radikalniji potez OHR-a ne bi donio ništa pozitivno već bi samo iznjedrio nekog novog lidera koji bi samo nastavio tamo gdje je Dodik stao.

Teško je reći šta će budućnost donijeti i kakav bi razvoj situacije donijeli neki hrabriji potezi, ali je sigurno da trenutni sigurni pristup gdje domaći i strani donosioci odluka čine ustupke, guraju glavu u pijesak i čekaju da dođe neko bolje vrijeme za reakciju, ili da se Dodik sam od sebe urazumi, ne donosi ništa dobro Bosni i Hercegovini. Svakoga dana se samo krećemo unazad, a budućnost BiH postaje sve neizvjesnija.