Primarijus dr. Abdullah Nakaš

Povezani članci

• Grupni portret sa Nikolom Žic
• Nazdravite drugovi!
• Žena, povratak hrabrosti
• Javna tribina “Antifašizam kao temelj europskih vrijednosti i državnosti Bosne i Hercegovine” u Mostaru
• Šta sve donosi postmoderno društvo
• Kongres SAD-a usvojio Rezoluciju o Srebrenici

Prim. dr. Abdulah Nakaš – Foto: AVAZ

Bilježimo šesnaest godina kako nas je zauvijek napustio Abdullah Nakaš derviš Bakijske tekije dr. primarijus i vrhunski kirurg nekada Vojne bolnice a danas Državne koja sa velikim razlogom ponosno nosi njegovo ime. Uz sve ove epitete on je do kraja preranog odlaska bio na prvom mjestu humanista i čovjek. Tu osobinu je najviše ispoljavao i dokazivao u minulom nikome potrebnom ratu.

Upoznao sam ga prije rata kada je moj otac ležao u vojnoj bolnici davne 1983 godine. Ostali smo do kraja veliki prijatelji. Po svemu se razlikovao od drugih i bio je u svemu poseban. Stalno je ispoljavao bunt protiv nepravdi. Pomagao ljudima u nevolji, poštovao struku i kolege i volio druženja sa ljudima. Svoju duhovnost je upražnjavao kao derviš po bosanskim tekijama. Duhovni uzori su mu bili braća Merhemići zbog kojih je, jednom je priznao i meni da je postao derviš. Kao takav je bio izraziti primjer poštenja i iskrio od ljudskosti koju je u obilju prenosio na sve ljude bez obzira na vjeru i naciju. Uvijek je govorio da povrijediti drugog i drugačijeg znači izdati i time ugroziti svoje dostojanstvo i prije svega čovjeka. U ratu je ljude hitne slučajeve znao sačekivati na kapiji i operisati u dvorištu bolnice i tako ih spasiti od sigurne smrti. Gledao sam to nekoliko puta svojim očima i beskrajno bio ponosan što ga poznajem i što smo prijatelji!

Na dženazi sam nosio njegov tabut prvi na lijevoj strani i nikome nisam dao da me odmjeni od Begove džamije na vrh Kovača uz molitvu derviša njegove tekije koji su pratili tabut. Lako mi ga bilo nositi jer je to on zaslužio.