VELIKI PISAC HEROJSKE EPOHE

Izdvajamo

• Politikanti koji su pokušali njegovu pravdoljubivost voditi u sfere antirežimskog, polomili su zube na vrednoj literaturi pisca koji je znao za zavičajnu etiku, izdižući je u svojim djelima na razinu etičkih principa kozmopolitskog tipa najviše vrste.

Povezani članci

• HAPŠENJE BEZ SUVIŠNOG ZAŠTO: Ivan Vukšić je idealan kadar za nastavak kriminala u GIKIL – u
• BiH večeras preuzima kontrolu letenja u donjem sloju vazdušnog prostora
• VLADIMIR LAZIĆ ILI O SPEKTAKLU
• ZA FANTOMSKO PREDSTAVNIŠTVO: Privredna komora FBiH nelegalno izvlačila veliki novac iz zemlje
• Život vrijedan pisanja i življenja
• Radio televizija Vojvodine ućutkala žrtve rata

 foto: wikipedia

Naš Branko mora ostati sinonimom slobodarstva u životu i umjetnosti, a njegov izvorni jezik čudom lingvistike ovih prostora!

Navršilo se tačno trideset pet godina od tragične smrti književnika Branka Ćopića.

Pjesnik, pripovjedač, romanopisac, dramatičar Branko Ćopić mi je ostao u sjećanju kao iznimno svjetao lik, po ukupnom svome djelu, ponašanju, ophođenju, odnosu prema surovim životnim realijama. Nitko kao Branko Ćopić nije znao i umio u lijepu književnost tako utkati čarolije djetinjstava, humornu stranu Narodnooslobodilačke borbe, ali i humorne i satirične opaske na devijantni dio stvarnosti jugoslavenskog raća i poraća. Bašta sljezove boje i Ne tuguj bronzana stražo zauvijek su literarnom slojevitošću, načinom konstitucije plastičnih osobnosti, a posebno rijetkom poetičnošću ostali međašima književnosti koja je nastajala u herojskim epohama jugoslavenskog društva, ali koja je daleko nadišla vrijeme i ambijentaciju svoga nastanka.

Kada sam svojedobno na pozornici sarajevskog Pozorišta mladih postavljao komediju Vuk Bubalo sa nenadmašnim Seadom Bejtovićem, Maleckim u naslovnoj i glavnoj ulozi, kao tada još mlad redatelj, nisam bio niti svjestan dubina i metaforskih značenja divnog Ćopićevog scenskog dijalogiziranja, nisam bio niti približno dostojan tumač mudrosti koje je Ćopić u ovaj, ali i druge svoje tekstove unio, ispisujući ih jedinstvenim zdravim krajiškim jezikom.

Ćopić nikada nije išao ni u kakvu vrstu kompromisa, bilo literarnog ili političkog.

Politikanti koji su pokušali njegovu pravdoljubivost voditi u sfere antirežimskog, polomili su zube na vrednoj literaturi pisca koji je znao za zavičajnu etiku, izdižući je u svojim djelima na razinu etičkih principa kozmopolitskog tipa najviše vrste.

Zato je odsustvo iz naših života genijalnog Ćopića ipak itekako nadoknađeno prisustvom njegovog djela u književnosti, ali i u suvremenom teatru, na tv, radiju i u filmskoj umjetnosti današnjice.

Naš Branko mora ostati sinonimom slobodarstva u životu i umjetnosti, a njegov izvorni jezik čudom lingvistike ovih prostora!