Neka nam živi naša lijepa domovina, Bosna i Hercegovina!

Izdvajamo

• ZAVNOBIH je naš put, put u budućnost!

Povezani članci

• Žive muke Muhameda Kondžića
• Jedna od posljednjih partija Dodikova otvorenog političkog pokera
• Stefan Dietrich: Stanje sa migrantima je alarmantno
• Stotine Sarajlija, nakon pogibije liječnice, traže veću sigurnost na ulicama
• Jakovove srebreničke stube
• TEATAR PO BATRIĆU

Opet, na ovaj Veliki dan, 25. novembar osjećam ogromnu radost. Osjećam, opet, drhtanje tijela prisjećajući se onih, najzaslužnijih koji su znali zašto i zbog čega umiru. Naprotiv, njihova žrtva je put u vječnost na kome hrabri i vizionari nikada ne umiru. Na ovaj dan, osjećam svu ljepotu spoznaje da dolazim iz podneblja u kome su živjeli i žive dobri bosanski čovjek ali i bundžije. A vizionar i hrabrost moraju zajedno! Ne ide drugačije!

Palim mašinu vremeplova koja me vraća nekoliko desetina decenija unazad u vrijeme kada revolucionar nije ni mogao biti kukavica. Putujem daleko od današnjeg malograđanskog šljama koji vidi u svojoj gladi šansu – sad ili nikada. Šansu da članstvom u nekoj od današnjih vladajućih poltičkih partija namire svoje porodice, pobrste sve što se obrstiti može, pribave lažne diplome, uklone pametnije i talentovanije. Takmiče se u obmanama, negiranju onog što sav drugi svijet prihvata kao činjenicu i blaćenju svakog za koga se utvrdi da nije na „pravoj“ strani.

Mladi, slabo naoružani golobradi mladići i djevojke suprostovljali su se jednoj do zuba naoružanoj nacističkoj armadi koja je vladala čitavim svijetom. Uzrasta moje djece! U oskudnoj odjeći napuštaju toplo ognjište i porodicu putuju u neizvjesnost i sa običnom poluautomatskom puškom se bore za neki bolji svijet humanijih ideala.

Pa ipak se i onda pjevalo i radovalo. Vjerovalo se u neki ljepši svijet bez podjela među ljudima, udaranja vještačkih zidova, torova. Vjerovalo se u pobjedu i konačno oslobođenje zemlje, krvlju natopljenoj na njenom svakom milimetru. Vjerovalo se da će doći vrijeme kada će se rane vidati i zacijeliti a uspomena na žrtvu sačuvati. Vjerovalo se kako je vrjednije poginuti za ideal nego biti sluga i podanik.

Ponosan sam što sam nasljednik generacije naših predaka koja je znala što hoće, zašto se bori i zbog čega umire. Zahvaljujući njima doživio smo zlatno doba naše države koja i dan-danas prolazi kroz slična iskušenja kao što je to bilo u vrijeme nacističke okupacije.

25. novembar nije upitan kao što to nije upitan kontinuitet razvoja državnosti BiH od 1943. pa do dana današnjeg. ZAVNOBIH je besmrtan! 25. novembar, Dan državnosti će nadživjeti sve druge datume i praznike.

ZAVNOBIH je nešto najljepše što nam se ikada moglo desiti u bližoj prošlosti!

Volimo TE domovino sve jače i snažnije! Što je više kleveta i laži ZAVNOBIH nam je sve draži!

To je naš zavjet  svim vizionarima koji su u Tvoje temelje uklesali neizbrisive tragove slobode i nezavisnosti, tradiciju i humanističke vrijednosti na kojim bi nam i današnja Evropa pozavidjela!

ZAVNOBIH je naš put, put u budućnost!