ETIČKI PROSTOR U POEZIJI JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ

Autor/ica 👤Enver Kazaz 30.12.2015. u 16:11

Izdvajamo

U toj pustinji, koja nas sve više okružuje i od koje ceptimo u strahu za ljudskost, ostaje još samo krhka poetska nada da se ispjevaju potresni stihovi za upokoj čovječanstva, za njegov epilog, kako bi kazao Tin Ujević.

Povezani članci

ETIČKI PROSTOR U POEZIJI JOZEFINE DAUTBEGOVIĆ

Piše: Enver Kazaz

Poezija Jozefine Dautbegović na paradigmatski način uklapa se u ovdašnju antiratnu književnost i čini jedan od njenih najznačajnijih elemenata. Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta lirske etičke hronike posljednjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor, od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti, nakon što je ratni užas protutnjao kroz naše živote lomeći vrijeme na ono od prije, vrijeme vrtnih strašila, čije su fobije djelovale dječije naivno u odnosu na vrijeme ubijanja i progonstva, čiji se užas pruža od zemnog do nebeskog, od ljudskog do božanskog – ne ostavljajući nikakvu mogućnost da mu se umakne.

Da li književnost može moralizirati stvarnost i da li u toj nakani ona preuzima neke od nadležnosti drugih diskurzivnih praksi: religije, ideologije, etike, čak politike? Tu stalnu dilemu koja prati literaturu od njenih korijena u antičkoj grčkoj i Aristotelove teze o katarzičnom djelovanju tragedije do najnovijih rasprava otvorenih u povodu odnosa književnosti prema ratnom bestijariju na južnoslavenskom području kao da je na osoben način razriješila američka etička kritika, prije svih Martha Nussbaum, tezom da se u činu čitanja odvija moralni učinak kod čitatelja, pa je čin čitanja jednak proizvodnji novih moralnih vrijednosti. Slično je, sjetimo se, za roman i njegovu socijalnu dimenziju zapazio Lucien Goldmann u svojoj Sociologiji romana, primjećujući njegov etički učinak na društvo, pogotovu kad je u pitanju onaj roman koji na različite načine dovodi u pitanje i osporava vladajući, normativni društveni i s njim usklađen etički sistem vrijednosti. I Aristotel i američka etička i kritika i Goldmann vide, dakle, književnost u njenoj etičkoj funkciji kao konkurenta drugim diskurzivnim praksama čiji horizont znanja i etičke koncepte ona neprestano subevrzira i mijenja.

U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama poezija Jozefine Dautbegović etički je angažirana upravo na taj način, zbog čega je ona izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanja nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Upravo tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur, jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj skeptični angažman uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziju, onu u formi i jeziku, a on se lepezasto širi na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma kojeg presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija i antiratna književnost u cjelini istodobno i ljudski, munkovski krik i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

Ako je u svojoj predratnoj poeziji Jozefina Dautbegović lirski pomalo hermetična, sa pjesmom kao osobenim kardiogramima stanja srca, duše, uma i psihe, prva knjiga sa nagovještajima ratnih slika i strepnje Od Rima do Kapue u bitnoj mjeri mijenja strategiju izgradnje poetske slike, ritma i pjesme u cjelini, dehermetizirajući poetsku sliku i pjesmu i otvarajući ih za upliv razrušene, fobične stvarnosti. Zato pjesma postaje internalizacija onog spolja, užasa koji prodire u srce i dušu, razara i potresa um, izaziva fobičnu reakciju ljudske psihe, pa je ona i psihogram, i etička analiza, i politička subverzija, i ideološka kritika, i rasprava o poništenim metafizičkim osnovama ljudske egzistencije, i krik koji potresa – da bi nas suočio sa ratnim užasom i u tom suočenju pokušao preporoditi kao osobena, gotovo mitska utjeha koja zagovara novu nadu.

Takva pjesma gusto naseljena ratnom stvarnošću ili, pak, odjecima rata u duši usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje, strepnje i užasa, da bi se potom poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor koji osvjetljavanja ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad namjesto riječima ljudi gvore haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Jozefina Dautbegović je u takvoj poeziji ostvarila antologijske vrhunce, kao npr. u pjesmama Bosna II, Zadnja bosanska zima, Pjesma perača gradskih izloga, Na graničnom prijelazu, Vrijeme vrtnih strašila, Dva ručka, Domovina u koferu, Dan kad je samostan s Plehana selio na nebesa, Izbjeglička i druge.

U njima se ostvaruje ono što svaka velika poezija nosi – sistem konkretnih univerzalija koje hvataju paradoksalnost ljudske egzistencije ukliještene između poncijevskog i isusovskog načela, između ovidijevske odanosti načelima pravde i pravičnosti i bezočnih progonitelja, božanske ravnodušnosti i one međunarodnih političkih institucija prema patnji bosanske djece koja na štakama čekaju sudnji dan i poetskog saosjećanja koje vapi drugačiji poredak svijeta, a politički se, pri tom, samjerava metafizičkim poretkom vrijednosti. Tako se Bosna kao topos tragedije univerzalizira na mitskoj podlozi koja pokazuje da čovjekov svijet i postoji na ponavljanju Poncijevog nasilja nad Isusom i Judine izdaje, pri čemu pjesnikinja mitizira historijsku situaciju i ohistoričuje mitsku naraciju, dokazujući je u konkretnom historijskom iskustvu. Mitska naracija na taj način postaje mjerom povijesnog užasa, pri čemu mitsko zlo djeluje naivno u odnosu na razornu snagu suvremenih rigidnih ideoloških sistema. Model univerzaliziranja bosanske tragedije bazira se i na intertekstualnoj igri opetovanja Ovidijeve sudbine, samo što je sad Ovidijevo progonstvo u Tome zamijenjeno nesamjerljivo većim nasiljem – etničkim čišćenjem i progonstvom civila sa teritorije koju zauzima agresorska vojska. Na taj način Ovidije našeg doba nije prognan zbog političke krivice ili kritike vlasti, nego zbog etničke ili neke druge razlike što ih savremene rigidne ideologije poimaju kao osnovu svoje rasne ili svake druge “čistoće”. Ili se proces univerzalizacije odvija gotovo danteovskim spajanjem i samjeravanjem vremena, onog od prije koje se čini harmoničnim i ovog sada koje se pretvorilo u povijesni pakao. Na toj osnovi nostalgija za domovinom i prošlim skladom ukazuje se kao lirska utopija, kao nostalgija za humanizmom budućnosti, odnosno budućnosna nostalgija, kako ju u knjizi Budućnost nostalgije definira Svetlana Bojm.

Ali, etički prostor ovog pjesništva ne staje samo u raspon od zemnog do nebeskog, od povijesnog do metafizičkog, od ideološkog zla do božanske šutnje; on se ostvaruje i nizanjem slika od kojih nas hvata groza i na njoj utemeljena čežnja za katarzom. Takav model etičnosti pjesme Jozefina Dautbegović ostvaruje gradiranjem slika u kojima se prozrijeva da je suvremena civilizacija tek deklarativno humanistička, a ustvari bešćutno birokratska, pri čemu je birokratija sebi prigrabila božanske ovlasti. Na toj osnovi se lokalni, bosanski rat sa svim svojim užasima iznosi kao poetsko ogledalo međunarodne bešćutnosti i civilizacije koja je izgubila etička načela. U toj pustinji, koja nas sve više okružuje i od koje ceptimo u strahu za ljudskost, ostaje još samo krhka poetska nada da se ispjevaju potresni stihovi za upokoj čovječanstva, za njegov epilog, kako bi kazao Tin Ujević.

DOMOVINA U KOFERU

Kad raspakiram jedini kofer
u bilo kojem hotelu
oblake iz domovine
stavim na najvišu policu
kako se ne bi izgužvali
Sjećanje na fotografije
koje nisu dospjele ostarjeti
držim pri ruci u razini očiju
S ostalim uspomenama postupam oprezno
Kad otvaram ormar bilo kojeg hotela
dijelove svoje domovine objesim
na vješalice
Cipele na kojima je jos prašina s cesta
iz moje domovine
složim klečeći
Pogledam li se iznenada u zrcalu
ugledam Dinaru među obrvama
Brižljivo slažem kanton s bijelim košuljama
kanton šarenog rublja polažem
jedan kanton za prljavo određujem
razdijelim ostatke
Zaključam ormar bilo kojeg hotela
i s ključem među dlanovima
razbaštinjena
na rubu tuđeg kreveta dugo plačem
Iziđem li među prijatelje koji imaju domovinu
tješe me ravnajući mi Dinaru među obrvama
Plivine slapove zaustavljaju papirnim maramicama
Ja ne plačem samo me peče sol iz domovine
ispod kapaka