ENG
Božica Jelušić: ULAZNICA ZA CIRKUS ILI RUPA NA RUBU ŠATORA
Autor/ica 👤Božica Jelušić
Izdvajamo
- Praskaju "pasje bombice", pršte uličarski pridjevi, humor je prizeman, efekti su sračunati. Jeftino je to, s vremenom prelazi u maniru i dosadu, no teško se ljudi imaginarne uloge odriču, kad jednom u nju zasjednu i razviju svoj barjak.
Povezani članci
Kad bih željela biti zaista omiljena, onako, općenarodna i općeprihvaćena, pisala bih o temama koje publikum očekuje i valorizira u startu sa stotinjak lijepih “lajkova”. Dakle, to su teme obiteljskog života, kuhanja, akademskih uspjeha, cvijeća, okućnica, kućnih ljubimaca i odnosa u užoj zajednici. U drugom setu naći će se zdravstvene, političke i etičke opservacije, sporenja oko prošlosti i sadašnjosti, revizije “povijesnih istina”, sport, glazba i poneke niske strasti oko nacionalnih polariziranja ili homogeniziranja. Na kraju, tu je hobizam, amaterizam i profesionalizam (sve u đuture) koji promovira pojedinačne karijere ili uredno obavještava javnost tko je tko i gdje stoji na društvenoj ljestvici.
Prima se hvaljenje i bodrenje, čak i kad je krajnje nekritično, no prilično se osjetljivo reagira na kritički pristup, bilo da je u pitanju neka socijalna devijacija, estetska rasprava ili impresija o duhu vremena i njegovim slabim točkama. Također se ne shvaća načelnost: da pojedine teme (statusi) nemaju izravnoga adresata, već pišemo općenito, u želji da sami sebi objasnimo pravac kamo su misli krenule i spoznajnu razinu na kojoj se trenutno nalazimo. Sakupljači i sakupljačice lajkova idu na prvu loptu: objave “nabrijanu” kritiku vlasti, nacionalnih stožera, korumpiranih političara ili labilnih znanstvenika, ali nikada ne apsolviraju temu do kraja, niti rabe polemičku tehniku unutar standarda. Praskaju “pasje bombice”, pršte uličarski pridjevi, humor je prizeman, efekti su sračunati. Jeftino je to, s vremenom prelazi u maniru i dosadu, no teško se ljudi imaginarne uloge odriču, kad jednom u nju zasjednu i razviju svoj barjak.
Pomnija analiza otkrila bi da su ti ljudi relativno slabo načitani. Uzimaju zgotovljene sudove, pogrešno atribuiraju, služe se “bruh stilom” u izlaganju, miješaju “žgance i Šmarnu goru” i vrlo rado pozivaju se sami na sebe, u smislu traženoga autoriteta. U umjetničkim pokušajima diletantizam nastoje prikazati “pjesničkom slobodom”, pri čemu polupismenost nije zazorna, već je pravdaju “stvaralačkim žarom”, koji ne mari za pravopis i gramatiku. Dakako, to isto vrijedi i za slikarstvo: horror vacui (prekrcanost kompozicije) pravda se “bogatstvom asocijacija”, a grube nelogičnosti i nezgrapnosti idu pod “maštovitost” i “iskrenu naivu”. Usporedno s hiper produkcijom, cvatu koterije, klanovi, adorantske grupe i barnumsko ludilo, imitatorski lanci i prekonoćna “statusna uzvišenja”, pa ponekad genija ima više nego gledatelja i čitatelja, no to je već druga, još pogubnija tema, za koju nemamo vremena.
Sve su to gluposti i obmane, naravno. Tko se desetljećima bavio umjetničkom praksom, znade da je jednostavnost najteža. Kad stvari izraziš na toj razini, da svakome budu shvatljive, nema potrebe objašnjavati “što je pjesnik htio reći”, niti se trebamo opravdavati za ono KAKO smo rekli. Jer znano je da su u umjetnosti uzvišene nakane i “veličanstvene zamisli” ništa, prazna mahuna s lažnim nabubrenjima, bez zrnja unutra, dok su točne realizacije i promptni odgovori na impuls kreativnost sve i više od toga ne postoji. Rekli smo nešto, potpisali smo, posvjedočili smo za sebe i svoj talenat. Točno onako, kako smo mislili i to je definitivno, uzmaka više nema. A da uopće ovdje ne načinjemo osjetljivu paradigmu, kako valja životom, stilom i cijelim djelovanjem posvjedočiti za svoju umjetnost. Rizik je velik: izlažemo se kritici da smo “martiromanijaci” i uopće, egzaltirana čeljad, koja od pretendenata na umjetničke naslove traži nemoguće.
Osobno, nemam ništa protiv prakse da ljudi osokoljuju jedni druge, da se dive pokušajima, da nasjedaju na samoreklamu i kojekakve “kićene papire” o izvrsnosti. Štoviše, veselim se kad i sama uočim napredak kod stanovitih kandidata, što se u desetljeće boravka na društvenoj mreži i događalo. Međutim, nedostatak autentičnosti je kroničan, humor višega reda (žalac satire, ironija) veoma je rijedak, generacijski jaz je vidljiv, kontinuitet je upitan, a model “komete” previše je uvriježen, da bismo ikoga uvjerili kako u umjetnosti i znanosti naprosto ne funkcionira. Stoga smo skloni sve to promatrati s blagim smiješkom, čuvajući i zalijevajući skepsu i oprez, da ne naletimo u trnje i sklisku stazu javne laske, tamo gdje joj doista nema mjesta.
I kad nam treba brz, aforističan odgovor na sve što vidimo, registriramo i (ne) komentiramo, posižemo za PREVERTOM i njegovim poznatim stihom /izrekom: “SVAKOME NJEGOV CIRKUS!”. I svakome njegovo zadovoljstvo, kao i rupa kroz koju se “prošvercao” na ovo, u krajnjoj liniji, ne tako nezabavno mjesto.
Autor/ica 👤Božica Jelušić
