Dragan Markovina: Obraniti Smoju od sebe samoga

Povezani članci

• Kome smrdi nek’ se guši; nekom je i smog đulom miruhi
• AZRA NEZIRIĆ: 220 KM ZA JEDNU NOĆ ILI ZA ČITAV MJESEC?
• Dosta nam je nebuloza u „aluminijskoj foliji„
• Ne, nikad nećemo prestati da pričamo o ovome
• Huliganska osuda „huligana“
• Svetislav Besara: „Roman o Titu“ (2)

Temeljni problem sinoć završene dokumentarne serije o Miljenku Smoji leži u višku pretencioznosti i nedostatku bitnoga. Time je naravno, najviše oštećen sam glavni junak, a ništa bolje nismo prošli ni svi mi odgojeni na njegovim knjigama i tekstovima, kojima je stav takve figure prema zlosretnom nacionalizmu devedesetih govorio da nismo sami naspram ludila i da vrijedi ostati svoj. Da je sve to rezultat nespretnosti, nesnalaženja ili slučajnog propusta još i ne bi predstavljalo tako veliki problem, no kako se u podtekstu itekako dobro nazire klasična hrvatska tendencija priklanjanja većini i netalasanja, nema smisla ostati benevolentan prema jednom takvom projektu i pravit se da je sve u redu.

Analiziramo li sve odgledane nastavke te izdvojimo par ključnih poruka serije, one bi se svodile otprilike na ovo: Smoje je bio veliki hedonist sklon hrani i alkoholu, uvjereni i neskriveni Hrvat, izraziti protivnik svakog režima, pa tako i socijalističkog, simbol i kampanel Splita i Dalmacije i zaštitnik malog čovjeka, veliki hajdukovac te izrazito apolitičan novinar i pisac, koji je eto nešto malo usput pogriješio u procjeni početkom rata pa mu je to kao uzeto za zlo, da bi većinski Split jedva dočekao njegovu rehabilitaciju, pri čemu autor ne zaboravlja napomenuti da Smoje nije bio protiv Tuđmana, nego protiv nasilja nad malim čovjekom. Hoće reć, protiv devijacija režima. A neće baš bit da je bilo tako. Od svih gore iznesenih ključnih poruka serije jedine dvije istinite stvari su da je bio simbol Splita i Dalmacije te veliki hajdukovac, dočim je sve drugo nategnuta i iskontruirana koprena nebitnoga, plasirana s jednim jedinim ciljem, a taj je da nam Smoju prikažu kao heroja hrvatskog otpora nenarodnom socijalističkom režimu i nezasluženog izopćenika s početka devedesetih godina.

Najžalosnije od svega je što se takvim postupkom Smoju pokušava svesti na mjeru jadnih malograđanskih egzistencija narodne većine koja je, da se ne lažemo ista kao početkom devedesetih te radi kojih nam društvo i izgleda ovako kako izgleda. A izgleda tako da smo zapravo i grad i društvo bijednih konvertita, beskičmenjaka i karijerista koji su iz istog motiva koristoljublja bili veliki komunisti, kao što su danas veliki Hrvati i jedino što ih pri tome nervira je činjenica da nismo svi takvi te da postoje tu i neki povijesni dokumenti i neki ljudi koji imaju neko pamćenje, pa nas i mimo naše volje pokušavaju ugurati u njihov tor. Stoga im treba jasno poručiti da je najveća moguća počast koju je Smoje mogao dobiti u onom i onakvom Splitu ta da ga izopći. I ako ćemo iskreno bilo bi puno ljepše da je tako i ostalo, s obzirom na stanje svijesti u ovom gradu, umjesto da sad gledamo ovakve panegirike ispražnjene od najbitnijeg. Jer nije se on ničim promijenio početkom devesetih, već se promijenio grad. I to do neprepoznatljivosti. Split je tako od jednog industrijski snažnog, idejno antifašističkog i teatarskog mediteranskog grada postao središte najcrnjeg fašizma, oličenog u logoru u Lori i izbacivanju ljudi iz vlastitih stanova. Taj i takav grad sa Smojom niti je imao, niti ima šta zajedničko, pa bi bilo poštenije i da se ne kiti njegovim perjem i tobožnjim disidentstvom, sve dok se ne odredi prema zločinima Lore primjerenim spomen-obilježjem i prethodnim hapšenjem, navodno odbjeglih optuženika, sve dok i dalje jedan od najljepših trgova nosi Tuđmanovo ime te sve dok ne vrati barem jednu ulicu u spomen antifašističke borbe i ne počne službeno obilježavati dan oslobođenja grada. Nisam nešto primijetio da su se autori ove serije, a bogami ni ovi iz gradskog sdp-a angažirali na ijednom od ovih pitanja. A s obzirom da je tome tako, ostalo je još jedino Smoju uklopiti u takav kontekst, i to na način da ga proglase apolitičnim humoristom koji je nešto malo pogriješio u procjeni, ali je u suštini naš. Hrvat i katolik i što sve već ide uz to.

I dobismo tako seriju koja nam otkriva toplu vodu da je Smoje bio veliki novinar i pisac koji je savršeno pogađao bilo dalmatinskog puka, a o temeljnom pitanju društvenog rascjepa s početka devedesetih i njegovom izopćenju nismo rekli ništa relevantno. Ali jednog dana će umrijeti svi njegovi suvremenici, prijatelji i poznanici i ostat će nam samo dokumenti kao svjedoci vremena. Dokumenti u kojima su sačuvani i javno dostupni svi Smojini tekstovi, iza kojih se imenom i prezimenom potpisao. I znat ćemo da se veličina i karakter čovjeka, kao i njegova istinska uvjerenja, ponajbolje pokažu u grubim, teškim vremenima u kojima se i glave gube, a kamo li neki društveni ugled. Pa će nam postat jasno da je taj čovjek, naravno bio nesklon birokratskim duhovima ustajalog socijalističkog režima, izrugujući će s njima, ali ni u najtežim vremenima nije odstupio od ideje ljevice, antifašizma i jugoslavenstva te ni na koji način nije mogao provarit Tuđmanov režim ni u jednoj varijanti. Iza toga se potpisao, svjesno i kontra većini i zbog toga je on istinski kampanel jednog grada i jedne regije kojih više nema. Vremena se mijenjanju, često i na gore, ali uvijek ostane par hrabrih ljudi koji čuvaju savjest grada. U slučaju Splita, to su bili Miljenko Smoje, Feral Tribune i još par pojedinaca, poput Nikole Viskovića, Tonća Majića, Ante Jelaske, kruga oko Dalmatinske akcije i sličnih. Eto zato je Smoje bio ostao vertikala na koju se treba osloniti, što je svakako puno relevantnije od toga da mu u vjenčanom listu piše da je Hrvat. Pa nije doša iz Njemačke, gospe mu.