Star, stariji, Japan

Povezani članci

• Program štednje protiv dužničke krize: Slovenija ne želi postati slijedeći Kipar
• Sedam avionskih nesreća – i kako su ljudi spektakularno preživjeli
• Orban preobražava Mađare na sliku svoju, ponovo piše udžbenike i istoriju
• Čelnik UNHCR-a: Ne zaboravite Rohinje izbjeglice
• Kanada: U dvorištu crkvenog internata pronađeni posmrtni ostaci 751 djeteta
• Predsjednik Srbije Vučić: Napad na ostatke slobode

Foto: DPA

Premalo djece, nikakvo doseljavanje: Japan stari. Vlada želi povećati natalitet ali drži se tradicionalnih porodičnih struktura.

Piše: Axel Klein

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Sa odstojanjem najstarije društvo na svijetu: U Japanu je 29,1 posto stanovništva starije od 65 godina.

Već decenijama može se posmatrati kako japanska trajno vladajuća partija LDP jednu za budućnost zemlje centralnu političku temu vodi samo pod drugorazrednim. Japansko stanovništvo se smanjuje od 2011. Prognoze pokazuju da bi broj stanovnika za 100 godina mogao biti opet tamo gdje je bio sredinom 19. stoljeća, naime oko 33 miliona. Trenutno u Japanu živi 125 miliona ljudi. Prosječna starost raste, 2020. godine bilo je već 30 posto stanovništva starije od 65 godina.

Na političku agendu tema razvoj stanovništva došla je 1990. kada je zemlju pogodio takozvani 1,57 šok. Ovim brojem mišljeno je na stopu porodnosti koja je prvi puta pala ispod one iz 1964. godine. Godina 1964. bila je godina vatrenog konja u kojoj je bolje da se ne rađaju djevojčice jer bi one svojim budućim muževima donosile samo nesreću. Koliko (potencijalnih) roditelja je rađe išlo na sigurno i pomjerilo trudnoću može se vidjeti na izraženom padu stope porodnosti. Ona je 1965. opet skočila na 2. Sasvim bez sujevjernosti stopa nataliteta pala je 1990. ispod one iz godine vatrenog konja. To je potreslo vladu.

Od 1990. bilo je više mjera protiv niske stope nataliteta, počevši sa „Anđeoskim planom“ (1994), između ostaloga slijedio je „Novi anđeoski plan“ (1999), „Plan podrške za djecu i odgajanje“ (2004), „Hitne mjere borbu protiv niske stope nataliteta“ (2013) i „Novi plan za bezbrižno odgajanje djece“ (2020). Sve ove inicijative i još neke nisu ispunile očekivanja i zbog toga jer su bile nedovoljno finansirane. Osim toga vodeći političari su nakon najave svake od tih mjera brzo gubili interes za njih. Samo mlađi partner u vladajućoj koaliciji Partija za čistu vladu ponekad bi progurala finansijske olakšice za porodice.

Stopa nataliteta nije bila time impresionirana, ona je 2021. iznosila 1,3. Kada je vlada Fumio Kishida sada najavila da želi udvostručiti budžet za odbranu i zato morati povećati poreze pokrila je tu nepopularnu najavu sa daljom porodično-političkom kampanjom za povećanje porodnosti. Ovoga puta to treba da usmjeri „potporu porodnosti u drugu finansijsku dimenziju“.

Za to je stvoren partijski gremijum imenom „Konferencija za ostvarenje blistave budućnosti za djecu i mlade ljude“. Kao i u većini političkih gremija i ovdje su žene zastupljene u malom broju. Istovremeno moglo se vidjeti da i japanske vlade koje vide da su konfrontirane sa dugo odgađanom ali problematikom punom konzekvenzi, poznaju instrument okruglog stola ovdje nazvanog Narodna konferencija. Baš kao da se hitnosti rješenja stalno rastućeg lošeg stanja opravdala ne samo prikupljanjem svih informacija o ovom “izazovu” od samog početka, već i saslušanjem svih mišljenja i interesa.

Opozicione partije od kojih se neke jako pokušavaju profilirati na porodičnoj politici imaju notorno mali uticaj.

Decenijama vladajuća, sveobuhvatna nezainteresovanost vladajuće vrhuške za jedan za japansku naciju centralni problem je između ostaloga rezultat nedostajuće organizacije i zastupanja interesa mladih porodica i potencijalnih roditelja. Dok se u Njemačkoj pored ostalih dobrotvorne organizacije, crkva i sindikati zalažu za ove ciljne grupe ovi akteri u političkoj areni Japana ili imaju malo uticaja ili ih tamo nema. Opozicione partije od kojih se neke jako pokušavaju profilirati na porodičnoj politici imaju notorno mali uticaj. Od 1955. one su mogle preuzet odgovornost vlade samo 4 godine dok LDP sjedi na kormilu 64 (!) godine.

Dalji uzrok za malu spremnost da se više učini za porodice i mlade (potencijalne) roditelje i time podsticanje stope nataliteta je konzervativno krilo LDP, čiji članovi još uvijek nastoje da održe svoj ideal „tradicionalne porodice“ : muškarac jedini koji zarađuje, ženski menadžer za zadacima brige o porodicu. Borba za ovaj model porodice je naravno bezizgledan: globalizacija, nedostatak radne snage, ali prije svega mnogo viši stepen obrazovanja žena potopili su još do 1980-ih godina vladajući sistem konvoja. U tom sistemu vlada se gospodarski prijateljskom politikom starala o preduzećima, preduzeća su u potpunosti kontrolisala svoje muške zaposlenike ali ih nisu otpuštala ni u lošim vremenima i tako su osiguravala porodicu tako da mnoge supruge i majke nisu morale ići na tržište rada a mogli su kako djecu tako i starije članove porodice obezbjediti. Preduzeća, vlada i porodice jedrile su naprijed zajedno kao konvoj. Kako je rečeno, nekada prije.

Troškovi rađanja djece također vrše pritisak na natalitet.

Troškovi rađanja djece također vrše pritisak na natalitet. I porođaj koji prođe bez ikakvih problema opterećuje u Japanu mlade roditelje u maloj četverocifrenoj sumi evra. Dječiji dodatak do 15. godine života iznosi između 70 i 100 evra mjesečno. Tek nedavno guvernerka Tokija je pokušala natalitet u regionu metropole (2021: 1,08) podići time što se uspjela izboriti da svako dijete do 18. godine dobije dodatnih 35 evra mjesečno. Plaćeno porodiljsko odsustvo i druge u Njemačkoj postojeće potpore u Japanu ne postoje.

Japanski roditelji koji žele svojim naslijednicima dobro obrazovanje i šanse na zaposlenje znaju za visoke školske i univerzitetske naknade koje se moraju platiti. Koga onda čudi da pretežna većina mladih žena u anketama navodi da se žele udati samo za takovog čovjeka koji sa sigurnim, visokim prihodom može finansirati i djecu. A bez braka nema djece. Samo dva posto mladih roditelja u Japanu nisu vjenčani a iz drugih razloga osim želje za djecom jedva da se sklapaju brakovi.

Sve više mladih ljudi se pita: Zašto uopšte djeca?

Drugi faktori nisu ekskluzivni za Japan: Pošto bi žene u većini željele da se udaju za muškarce sa istim ili višim nivoom obrazovanja smanjuje se tržište brakova kako za muškarce tako i za žene sa svakim ženskim apsolventom univerziteta. Obrazovanje žena negativno korelira sa zaključivanjem brakova i natalitetom. To leži i na umanjenoj mogućnosti da se spoje zaposlenost i porodica. Bez sumnje nedostatak radne snage prisiljava preduzeća da prave ustupke u naznačenim oblastima ali ih je suviše malo i suviše kasno. Pošto učešće na izborima onih do 29 godina leži kod oko 30 posto to također ne pomaže da se izvrši pritisak na donosioce odluka.  Kod onih od 60 do 69 godina, koji svakako čine mnogo veću grupu, oko 70 posto izlazi na izbore. Nije bez razloga govor o silver democracy (demokratija sijedih, starijih). Društvene promjene odavno su tako napredovale da je porodica sa jednim djetetom postala normalnost i da se sve više mladih ljudi pita: Zašto uopšte dijete? Zašto uopšte sklapati brak? Zašto ne rađe kućna životinja?

U međuvremenu situacija u seoskim područjima u kojima je veći udio onih o kojima se treba starati a manji udio mladih ljudi nego u velikim gradovima postaje sve teža. Lokalni političari zato stoje pod velikim pritiskom da regrutuju njegovatelje iz inostranstva. Nacionalna vlada im to ipak ne čini jednostavnim. Ona više reaguje na pritisak gospodarstva koje treba radnu snagu u drugim, industrijskim branšama. Doseljavanje je na izuzetno niskom nivou za industrijsku naciju, sa strane vlade to se tako i ne označava i jedva prati integracionim mjerama. A oni koji bi trebali doći na ograničeno vrijeme i samo u rijetkim slučajevima mogu povesti porodicu imaju sa Tajvanom i Južnom Korejom dvije alternative koje u mnogim pogledima izgledaju atraktivniji nego Japan. Istovremeno gledaju kako vladajuće partije tako i većina njihovih birača prema Evropi i SAD uplašeni negativnim stranama tamošnje imigracije (i imigracione politike) i jedinstveni su u tome da ne žele to isto u Japanu. Možda će pomoći visoka tehnologija, roboti njegovatelji i umjetna inteligencija kod zadataka za koje nema više ljudi na raspolaganju.

Na početku ove godine među mnogim njemačkim delegacijama koje redovito iz saveznog parlamenta, partija i regionalnih parlamenta dolaze u lijepi Japan bila je i jedna koja se nadala da će u ovoj istočnoazijskoj destinaciji naći primjere najboljih rješenja za postupanje sa niskom stopom nataliteta i starenjem društva. Ako je to stvarno bio cilj bilo je bolje čuvati klimu i ne letjeti. Ali možda slučaj Japan podsjeti goste iz Njemačke bar na to šta se može desiti ako se važni problemi odsjede za okruglim stolom.

Dr. Axel Klein je politolog i profesor za politiku Japana na univerzitetu Duisburg – Essen. Prije toga radio je na Njemačkom institutu za japanske studije u Tokiju na teme kao što su demografske promjene.

ipg-journal.de