Ante J. Biuk: Pismo prijatelju u jedno ratno, nedjeljno jutro

Povezani članci

• Još jedna crtica o bosanskom političkom subjektu
• PA ZAR BAŠ IZ HIROŠIME?
• Iz EUFOR-a pojasnili kuda sve patroliraju i koje su privremene zone okupljanja
• Tadić se moli za povratak Šešelja
• Promocija knjige “Ranjen i budan”, autora Esada Boškaila i Julije Leiblich, 2. jula u Mostaru
• Bilježnica Robija K.: Svi u Vukovar!

Foto: Š.G. (Ante J. Biuk i supruga Ramiza u izbjeglištvu u Zagrebu 1993.)

Eto, o tom su moja razmišljanja i raspoloženja u jedno nedjeljno jutro uz kafu koju sam sam skuhao u kancelariji, koja jedina, sa knjigama u njoj, nije izgorila, preko 500 knjiga u stanu je izgorilo, još toliko je ostalo. Dakle, za one o kojima je pisao Tomas Man još ima posla no, oni su prešli već na drugu fazu kada se pale ljudi, dok se ne pretvorim u ˝Kamenog spavača˝,  samo da li sam to zaslužio neka odredi Bog.

Piše: Kemal Mahić

Iz svoje prepiske donosim pismo advokata Biuk Ante, koje je upućeno iz Ljubuškog u Hannover gdje sam boravio u periodu 1993-1998 godine. Smatram da pismo zaslužuje našu pažnju i sa radošću ga objavljujem.

Dragi profesore,

Nedeljno jutro, idem u kancelariju sa namjerom da Ti pismo pišem na onoj jedinoj ulici u Ljubuškom koji je grad bio a ne znam da li će to opet i kada biti, sretne me Mućkova mati, starica, ali još bistra uma i brza govora, priđe mi, poljubi me. Ima li ljepšeg ali i opotrebnijeg, obzirom na date okolnosti, početka jednog dana? Čime čovjek ovo zasluži? Jedino time da se kroz život rukovodi onim učenjem Isusa Krista, Ise Pejgambera, koji je na upit: “Učitelju kako ćemo poznati tvoje učenike”, odgovarao: “Poznat ćete ih po djelima”. Dakle, nije važno gdje si, nego tko si, šta si, po djelima. Tu riječ “djelo” podrazumjeva implementaciju fundamentalnih etičkih postulata prema sebi, ali i u djelima prema drugima. To je, obzirom na čovjekovu prirodu, težak napor, permantentan zadatak koji, nažalost, ostaje uvijek, da li je tako? Samo na početku, ali sam pokušaj već je uspjeh.

Sve je instrumentakizirano, na artificijelan način, da bi se izazvao dens macarbe na ovim prostorima, a i šire, što mi ne bi bilo žao, obzirom na licemjere tkzv. Europe jer ona je uvijek bila i antisemitska i antiislamska, jer da to nije tako ne bi bilo Aušvica, Dahua, Mathauzena, Prijedora, Omarske, Manjače, etc.  Zašto dance macabre? Da bi se došlo do pobjede? Pa svaka današnja pobjeda sutrašnji je poraz, svaka pobjeda ima nisko čelo i krvave oči, uvijek je i na strani pobjednika i na strani pobjeđenog samo ponižen i obeščašćen čovjek, da parafraziram, prepričam, Andrića iz ˝Ex ponto˝.

Kažu da žele mir, mir postignut pobjedom. Da, ali taj mir, koji oni donose, ja po Principu Rimskog Mira, pax Romana, za koji je već Tacit govorio da predstavlja, zapravo, opustošenje svega a ne mir – Ubi solitudinem faciunt, pacem appelant – gdje pustoš donose, to mirom nazivaju. Sve se radi sa umišljanjem, i to je ono što najjače boli.

Još 1986. godine, pokojni Danilo Kiš, piše o simbolima našeg vremena i ističe da su logori simboli našeg vremena, najstrašnije iskustvo cjelokupne historije čovječanstva, utoliko prije što se pojavljuje u vijeku u kojem nam se činilo da do toga ne može doći.

To iskustvo dovodi u pitanje, po Kišu, sa pravom, o zabludama o shvatanju historije kao razvoja, o zabludama u pristupu historiji kao nečemu što uvijek ide naprijed i naviše. Svi zločini historije, za koje smo znali prije iskustva logora, bili su spontani. Ideološki koncept je stvorio jedno od najvećih zala čovječanstva – logor, i , što je još gore, taj ideološki koncept dignut je na nivo institucije. Upravo u tome je razlika između zločina logora i svih drugih džingiskanovskih i ratnih zločina u historiji. Ta, konceptualizacija, to osmišljavanje je ono što iskustvo logora čini najstrašnijim historijskim iskustvom, čiji smo, nažalost, savremenici. Pisci i intelektualci, koji daju historijsko opravdanje takvom konceptu saučesnici su zločina, sve je to posljedica, dakle, učenja da je nacija i država iznad čovjeka. A onoga tko naciju i državu stavlja iznad čovjeka, smatram neprijateljem čovječanstva, kako to lijepo reča fra Petar Anđelović, provincijal Bosne Srebrene koja, kako kaže Alija Izedbegović, očuva kičmu Bosanske državnosti, koji je i reprezentat te državnosti, par excellenc, od davnina do danas.

Imao je pravo Tomas Man kada je isticao, još prije onog rata, poučen iskustvom da prvo gore knjige a onda ljudi. Sve sam to vidio i doživio, te napokon osjetio i na svojoj koži, a paradigmatično, prije neki dan u Mostaru, pored trotoara, naiđem na bačene knjige Servantesa i Gogolja. Nihil novusub sole, zar ne? I monotonija po suštini, ali i po formi, zar ne, historija deprimira, oduzima pravo na optimizam?

Eto, o tom su moja razmišljanja i raspoloženja u jedno nedjeljno jutro uz kafu koju sam sam skuhao u kancelariji, koja jedina, sa knjigama u njoj, nije izgorila, preko 500 knjiga u stanu je izgorilo, još toliko je ostalo. Dakle, za one o kojima je pisao Tomas Man još ima posla no, oni su prešli već na drugu fazu kada se pale ljudi, dok se ne pretvorim u ˝Kamenog spavača˝,  samo da li sam to zaslužio neka odredi Bog.

Eto toliko za sada. O detaljima ništa jer ih znaš kao i ja.

Ljubuški, 14. 5. 1995. godine.

Pozdravlja i štuje:

Tonćo

Ljubusaci.com